Vučinići iz Zle Gore u 21. vijeku nemaju struju

Često se kaže da je Tomas Edison u 19. vijeku izumio klasičnu sijalicu. Ali prije njega navode se imena 22 druga pronalazača sijalice sa žarnom niti. Edison je, naime, unaprijedio tada već postojeći proizvod, a pronalazači prije njega su zaboravljeni jer svoj izum nijesu plasirali za širu upotrebu.

Na prostorima bivše Jugoslavije Nikola Tesla je sinonim za struju. Za porodicu Vučinić iz Zle Gore, koja živi dvadesetak kilometara od centra Nikšića, sasvim je svejedno ko je i kada prvi patentirao sijalicu. Njima ni Tesla mnogo ne znači. Kod njih je još u upotrebi petrolejska lampa iako je trafo-stanica od njihove kuće udaljena svega dva kilometra vazdušne linije.

Bogami je teško živjeti.

"Struju nikada nijesmo imali. Htjeli smo da je dovedemo ali nije bilo novca pa se ostalo na tome. Bogami je teško živjeti. Ja to najbolje znam. Baš je ova Gora zla. Eto, do najbližeg komšije ima nekoliko kilometara", sa uzdahom priča osamdesetogodišnja Jelena.

Ona u kući, do koje je ekipu „Vijesti“ doveo pukovnik u penziji Dobroslav Bajović, živi sa sinom Rajkom i kćerkama Novkom i Rajkom.

Rajka, koja ima četrdeset godina, nepokretna je.

"Dobro bi nam došla struja da konačno ovu petrolejku zamijenimo. Nije ovdje ljeti hladno ali mora da se loži jer nema struje, a treba nešto skuvati", kaže Jelena, dok Novka trči da donese kafu i rakiju, da počasti goste.

Razgovora željni

Željni su Vučinići razgovora, pa su se iznenadnim gostima, a posebno pukovniku Bajoviću koji je, kako rekoše, veliki prijatelj njihove porodice, obradovali. Žao im je samo što smo morali pješati do njih ali drugačije se do Zle Gore i nije moglo stići.

"Zimus je ovdje bilo strašno. Napadao veliki snijeg i nikuda se iz kuće nije moglo. Prifalilo je bilo i brašna jer nijesmo mogli otići do Miločana da ga kupimo. Pukovnik je javio Crvenom krstu da smo u teškoj situaciji, pa su nam, idući na krpljama, donijeli vreću brašna. Poslije su stigle i ostale namirnice", priča Novka, koja ljeti, kako reče, „trkne“ do Miločana kada treba nešto od hrane da se kupi.

Ako nema ljudi, svuda je teško živjeti. A meni je ovdje ka' i ostalima u drugim sličnim mjestima. Ni bolje ni gore.

A do Miločana je, preko brda, sedam kilometara. Makadamskim putem je mnogo duže.

Vučinići drže goveda i deset ovaca, sade krompir, i ne „kukaju“ što im je jedino primanje stotinu eura koje Rajka primi od socijalnog, što je kuća sva oronula, skromni namještaj dotrajao, a struja još uvijek, za njih, „neotkrivena“.

"Ako nema ljudi, svuda je teško živjeti. A meni je ovdje ka' i ostalima u drugim sličnim mjestima. Ni bolje ni gore. Fali komšija, ali šta da radim kada ih nema, ne mogu ih dovesti ovamo", kaže skromno Rajko, i pokazuje mali televizor koji je radio dok su imali agregat.

Crkao agregat, pa utihnule i „pokretne slike“. Ali tu je tranzistor. Dovoljno, rekoše, da se u kući čuje i neka druga priča osim njihove. Sestre bi voljele da se Rajko oženi, ali teško je, kažu, naći djevojku spremnu da dođe u Zlu Goru i sa njima podijeli „mrak“ u kome žive. Ipak se nadaju da će se i za Rajka naći neka koja se ne plaši „mraka“.

A možda, rekoše, uskoro dobiju i struju, pa sa sijalicom u kuću stigne i snaha.

Opština nekom majka, nekom maćeha

Dobroslav Bajović, koji Vučiniće obilazi kad god mu to vrijeme dozvoli, kaže da mu je teško kada vidi u kakvim uslovima žive ljudi u 21. vijeku.

"Ovim ljudima se zaista mora pomoći, da u 21. vijeku žive u uslovima dostojnim čovjeka. Bio sam kod čelnih ljudi Opštine koji se čude kako porodica Vučinić nema struje. Oni kažu da u Nikšiću nema domaćinstva bez struje. Pozvao sam ih da dođu do Vučinića i da vide u kakvim uslovima žive, da i ovim ljudima treba svjetlo, da im treba pomoći da im se prostorije koje su zaista neuslovne za život adaptiraju, da se pomogne oboljeloj Rajki. Ne smije Opština biti nekome majka, a nekome maćeha", apelovao je pukovnik u penziji.

( Svetlana Mandić )