Dvije Crne Gore

Da li vam se ikada učinilo da živite u nekom "paralelnom svijetu"? Da se ne razumijete sa ljudima sa kojima govorite istim jezikom, jer nikako da "propričate" o istim problemima? Ili, i kada pričate o istoj temi - vi neki događaj vidite kao problem, oni kao progres? Ono što se vama čini nemoralnim, njima je dovitljiv i neophodan taktički potez... Pa, i niste sigurni ko, zapravo, živi u pravoj, pravcatoj stvarnosti, a ko u onoj satkanoj od tranzicionih snova, pozamašnih kredita i poplave kamata. I štipate se za obraze, polivate hladnom vodom, otvarate prozor da udahnete čist vazduh... Ne pomaže. Teško je, istina, odgovoriti ko je u pravu. Jedan, ali veći dio, stanovnika Crne Gore trpi stvarnost koju su im, poput ružnog sna, donijeli oni okovani svojim sebičnim snovima o moći i bogatstvu. Neoliberalnim snovima nas povukli za nos i uvukli u korpu koju nosi balon, probušen na više strana, nošen vjetrovima. Pa gdje stignemo.

Crna Gora u kojoj ja živim čita novine čije internet izdanje u srijedu veče, dok pišem ovu kolumnu, donosi vijesti o šefu cetinjske komunalne policije kojeg policija sumnjiči da je krao novac iz kase. Uz tekst i slika. Potret čovjeka sa naočarima. Očigledno pravljen u partijske svrhe, jer je iza osumnjičenog već prepoznatljiv pano vladajuće Demokratske partije socijalista. Odmah pored priče o zavlačenju prstiju u kasu - i vijest da je zaštitnica imovinsko-pravnih interesa Crne Gore Mirjana Milić, koja je novinarima tvrdila da je službeno odsutna iz Podgorice te da ne može komentarisati slučaj Mugoša - Carine "uhvaćena" na snimku kako ćaska u bašti baš tog istoga kafe bara - Carine. Još da je gradonačelnik Mugoša sa duge strane kafanskog stola - ugođaj bi bio potpun. Tu su još i informacije o malverzacijama u Budvi, reakcije na još jedno poskupljenje benzina i "još po nešto".

Crna Gora koja čita ovakve vijesti sjutra će se probuditi, pogledati šta ima u frižideru, zatvoriti ga, otići na posao, ko ga ima, slušati šefa čija je partijske knjižica važniji dokument od diplome iz sumnjivog kraja, voditi djecu u školu u kojoj nema tople vode za pranje ruku a kreda se štedi da pretekne do naredne nabavke, djeca će im ići u vrtiće u kojima ih spava po dvoje u krevetiću, telefonom će ih "cimnuti" roditelji kojima još nije stigla penzija pa nemaju ni za hljeb a kamoli za vaučer za mobilni, pitaće ih za zdravlje i koliko su danas sati čekali u redu kod ljekara i koji su na listi čekanja za neko snimanje ili operaciju, u glavi će prebirati koliko ovaj mjesec ima računa za plaćanje, a koliko će ostati od plate kad se podmire svi nagomilani dugovi...

No, ima Crna Gora i svoju drugu stranu. Manjini vedriju. Većini - daleku i nedodirljivu. Stranu koja čita samo štampu koja izvještava o krizi u svijetu. Crnogorskom krizom se ne zamara. Stranu koja voli da iščita koliko je naš koncept "razvoja" superiorniji od drugih. Stranu koja ne haje za čekanje u redovima, jer za njih postoji ulaz koji se nekada koristio kao sporedni, sada je glavni, samo smrtnici to ne znaju pa nabasaju uvijek na zaključana vrata. Stranu čija djeca imaju "privatno obrazovanje" i čiji ostarjeli roditelji o trošku građana šetaju svijetom. Stranu koja ne plaća račune, jer im ih još niko nije ispostavio. I, na kraju, ili na početku, ovisno kako gledate, stranu na kojoj ih je, ipak, sve manje. Ne zato što im nije lijepo živjeti "na sunčanoj strani ulice" gdje "jede se kavijar, pije se džin, ima se para, ima se s čim", već zato što naraslo bogatstvo jednom, ipak, počne da se osipa. Nezasitost uzima danak. Prelazak iz statusa naglo obogaćenih švercera i šticera u nevjeste biznismene s puno dobrih veza i loših hipoteka, može biti bolan. Nekima, čitamo ovih dana, i poguban po imperiju.

Dvije Crne Gore već dvije decenije koegzistiraju. Žive jedna pored druge i tek po nekada se "očešu" jedna o drugu. Dvije Crne Gore ne poznaju jedna drugu. I ne znaju kako se diše, živi, razmišlja, preživljava dan, dočekuje jutro - sa druge strane. Zid sazdan uz svesrdnu pomoć lošeg obrazovnog i zdravstvenog sistema, unazađenog i obogaljenog tužilaštva i sudstva, ugušene intelektualne slobodne misli, uniženih radnika, neprofesionalizma i diletantizma, ispolitizovanih institucija... je sve viši. Na mobu organizovanu za podizanje ovoga zida svakodnevno dolaze svi oni kojima su njihove apanaže, fotelje, mali i veliki usptupci režima - važniji od budućnosti njihove djece. Njihova žrtva na oltaru vladajuće elite je - njihovo građansko dostojanstvo.

Vrijeme je da se znanjem sruši zid koji raspolućuje Crnu Goru. Da se hrabrošću uzdrmaju temelji tih bedema koji brane slobodnoj misli da prodre do svakoga ko želi da se živi kao građanin. Vrijeme je da svima, baš kao stanovnicima jedne kuće, stignu računi na naplatu. Pa, ko je koliko potrošio, neka iskesira.

Jer, pričali su oni nama dugo da "nema besplatnog ručka". Mi ih zato, sada, pozivamo i prozivamo. Neka oni svoj, konačno, plate.

( Darko Pajović )