Ko štiti štićenike

Zavod „Komanski most“ je ponovo u žiži javnosti. Ovoga puta nije riječ o zlostavljanju, nečovječnom i ponižavajućem postupanju prema štićenicima, kao što je to bio slučaj prije par godina. Slučaj koji je uzburkao i međunarodnu javnost, a koji je zataškan i zbog kojeg niko nije odgovarao.

Ovoga puta, „Komanski most“ je medijsku pozornost, zavrijedio zbog toga što štićenici (kako pojam „štićenik“ ponekad zvuči licemjerno) umiru od običnog sezonskog gripa. Od 15 marta je oboljelo 67 osoba. Dvoje je preminulo, a dvoje je još uvijek životno ugroženo. Ovo dvoje preminulih su, inače, jedini prijavljeni smrtni ishodi ovogodišnjeg sezonskog gripa u Crnoj Gori. To je razlog više da se, do kraja, ispita da li je u „Komanskom mostu“ preduzeto sve što treba i da li su štićenici ovog Zavoda zaista zaštićeni.

Izabrani ljekar za štićenike Zavoda, primarijus dr Mensud Grbović decidno tvrdi da ničije odgovornosti apsolutno nema. Ostalo je nejasno da li je ovu izjavu dao kao izabrani ljekar ili političar. Za one koji ne znaju, primarijus Grbović je istovremeno i pomoćnik ministra zdravlja u Vladi Crne Gore. Dodijelio je sebi ulogu istražitelja, tužioca i sudije. I presudio da niko nije kriv.

Da li je baš tako? Da li je preduzeto sve što je trebalo da ne dođe smrtnog ishoda štićenika? Neke druge informacije izazivaju sumnje u presudu primarijusa Grbovića.

Kao prvo, štićenici nijesu bili vakcinisani protiv sezonskog gripa. Vakcina, istina je, nije obavezna. Daje se prema kliničkim i epidemiološkim indikacijama, a u zavisnosti od toga ordinirajući doktor (u ovom slučaju primarijus Grbović) odlučuje ko će primiiti vakcinu. To što štićenici nijesu vakcinisani, prema primarijusu Grboviću, krivi su mediji (?).

Važno je podsjetiti i da je Institut za javno zdravlje, u svom saopštenju od 13. marta 2012. godine, upozorio da je u Crnoj Gori zabilježen porast broja oboljelih od gripa tipa A, podtip H3. Upozorili su da i u Evropi i okruženju dominira ovaj tip sezonskog gripa i preporučili vakcinu kao najučinkovitiju preventivnu mjeru. Ovo saopštenje je moralo biti dostupno primarijusu Grboviću, ako ne kao izabranom doktoru a ono bar kao pomoćniku ministra zdravlja.

„Komanski most“ je javna ustanova za smještaj lica sa umjerenom, srednjom i teškom mentalnom ometenošću. Za smještaj lica koja su nesposobna da se sama brinu o sebi, lica koja najčešće nijesu svjesna svojih postupaka niti mogu da ih kontrolišu. Lica koja su, često, zaboravljena i od svojih bližnjih. Krajnje ranjiva populacija koja zahtijeva poseban tretman i njegu. I, prije svega, bitno drugačiji odnos države prema njima. Za brigu o ovoj populaciji ne smije da se kaže „kriza je, nema sredstava“. Briga o njima mora da bude jedan od prioriteta svakog civilizovanog društva. Zato se i nameću pitanja da li je preduzeto sve što je trebalo.

Kao prvo, da li je broj zaposlenih dovoljan da se brine o svim štićenicima smještenim u Zavodu. Svi tvrde da nije i da nema sredstava za zapošljavanje dodatnog osoblja. Na drugoj strana, za zapošljavanje u državnoj administraciji novca uvijek ima.

Ako znamo da je izabrani doktor, primarijus Grbović, istovremeno i pomoćnik ministra zdravlja, saradnik u nastavi na Medicinskom fakultetu... postavlja se pitanje koliko vremena može da provede u Zavodu da bi brinuo o zdravlju štićenika. Par sati nedjeljno ili dolazi „po pozivu“. Zar ustanova kao što je „Komanski most“ ne bi trebalo da ima ljekara koji je u njoj angažovan puno radno vrijeme. Da i ne pominjem potrebu stalnog angažovanja ljekara drugih specijalnost, neurologa na primjer.

Dalje se postavlja pitanje zašto u Zavodu nijesu na pravi način reagovali odmah nakon saopštenja Instituta za javno zdravlje od 13. marta. Imajući u vidu da je riječ o kolektivnom smještaju veoma ranjive populacije, sa teškim zdravstvenim problemima, zašto epidemiološki nadzor nije zatražen i uveden ranije... Pitanja ima puno. Valjda na njih dobijemo i odgovore od svih koji su odgovorni, kako za epidemiju i smrtne ishode, tako i za ukupan tretman ove i sličnih ustanova. Valjda dobijemo i odgovor ko štiti štićenike.

Da se razumijemo, ne optužujem primarijusa Grbovića kao izabranog doktora. Naprotiv, o njemu kao ljekaru sam čuo puno komplimenata. Da li je u konkretnom slučaju postupao kako treba ili nije, neka cijene oni koji su za to kompetentni i ovlašćeni. Ja njega smatram odgovornim kao predstavnika vlasti, odnosno pomoćnika ministra zdravlja. I ne samo njega. Za neadekvatan odnos prema Zavodu „Komanski most“ i drugim sličnim ustanovama smatram odgovornim, prije svega, ministra rada i socijalnog staranja gospodina Numanovića i ministra zdravlja gospodina Radunovića. I jedan i drugi su ljekari. Trebalo bi da su i humanisti, pa tek onda ministri.

Nadam se da ovaj slučaj neće biti zataškan kao onaj od prije par godina. Toliko bar dugujemo štićenicima „Komanskog mosta“. Oni koji nikada nijesu posjetili „Komanski most“ i ne znaju kako izgledaju ososbe sa mentalnom ometenošću, neka bar pogledaju sjajan film Penija Maršala „Buđenja“ sa Robinom Vilijamskom i Robertom De Nirom u glavnim ulogama. Saznaće da su ove osobe, Iako sa teškom mentalnom ometenošću ljudska bića, od krvi i mesa, kao i bilo ko od nas. Nijesu biljke kojima je potrebno samo zalivanje i hrana, kako mnogi misle. Na protiv. Svi oni, duboko u podsvijesti, ispod ljušture bolesti koja ih je okovala, osjećaju i bol i patnju. Registruju i osjećaju i ljubav i pažnju, toplu riječ, lijep gest. Samo to ne umiju ili ne mogu da pokažu. I njihov najveći problem, izuzimajući bolest, je to što ne mogu da glasaju na izborima. Zato su i osuđeni da vječno budu na margini.

( Velizar Radonjić )