Kome treba vojska

Bilo bi lijepo kada bi bivši ministar odbrane, a sadašnji direktor ANB, Boro Vučinić, objasnio građanima Crne Gore šta su dobili za oko 230 miliona eura utrošenih za sistem odbrane od obnove nezavisnosti do danas. Pitanje je svih pitanja kakvu je Vojsku ostavio i da li ona može da odgovori i jednom svom zadatku u miru i koji su to bezbjednosni rizici kojima ona može da se suprotstavi i eliminiše ih.

Od obnove nezavisnosti nije shvaćena suština izgradnje sistema odbrane, bilo je puno neznanja, nesposobnosti i nedostatka političke volje u njenoj izgradnji. Kako na vrijeme nije bilo formirano Ministarstvo odbrane, na djelu je bio bezuspješan pokušaj generala da sami reformišu naslijeđenu Vojsku. Po prirodi stvari, bilo je iluzorno očekivati da Vojska samu sebe reformiše. Skupština Crne Gore je zatajila i nije odigrala potrebnu ulogu. Ona nije Ministarstvu odbrane dala zadatak kakvu Vojsku hoće da ima i koliko za nju ima para.

Bez ijednog drugog dokumenta odbrane, osim Strategije nacionalne bezbjednosti i Strategije odbrane Crne Gore, prihvaćena je preporuka partnera iz NATO-a da Crna Gora treba da ima Vojsku ne manju od 2.400 pripadnika, a taj podatak kasnije egzistira u svim dokumentima.

Strategijskim pregledom odbrane Crne Gore, 2010. godine, projektovana veličina Vojske imala je 2.356 formacijskih mjesta, a aprila mjeseca 2011. godine brojna veličina Vojske smanjena je za 11 odsto i ima 2.094 formacijskih mjesta, što sve ukazuje na neozbiljan pristup ovom problemu. Pošto je Crna Gora odustala od integrisanog sistema bezbjednosti, a imajući u vidu brojno stanje policije, oko 5.000, navedena brojna veličina Vojske je ekonomski neodrživa i ne obezbjeđuje potrebnu egzistenciju njenim pripadnicima.

Generali su napravili sistemsku grešku jer su pokušali da prekopiraju sistem odbrane država NATO-a, što je bilo neizvodljivo. Ako se ima u vidu da brigada po NATO standardima ima oko 3.500 pripadnika, može se zaključiti da Vojska Crne Gore ne može da ima ni jednu brigadu. Vojska Crne Gore imala je, prvo tri brigade i dvije baze, pa dvije brigade i tri baze, da bi sada imala brigadu kopnene vojske, centar za obuku, logističku bazu, vazduhoplovnu bazu i mornaricu, što je neshvatljivo.

I poslije skoro šest godina od proglašenja nezavisnosti, Vojska i dalje nema doktrinu Vojske Crne Gore, doktrinu vojnog obrazovanja i obuke, doktrinu logistike, dugoročni plan razvoja Vojske, plan modernizacije i dr. Mnogi dokumenti su usvojeni veoma kasno.

Tako je Strategijski pregled odbrane, koji ne daje odgovore na mnoga pitanja, usvojen tek 2010. godine, Zakon o odbrani i Zakon o Vojscu su više puta mijenjani, a materijalna formacija Vojske usvojena je tek u aprilu 2011. godine, što je neshvatljivo i nerazumljivo. Čudna je bila odluka Ministarstva odbrane da se tenkovi i sredstva protivvazdušne odbrane unište, a da nije postojala materijalna formacija i kada se nije znalo čime će jedinice biti opremljene. Sve to navodi na sumnju da su sredstva uništena pod nečijim pritiskom.

Današnja Vojska nije sposobna da brani državnu teritoriju, a posebno vazdušni prostor, znači da je nesposobna da realizuje svoju Ustavnu obavezu. Jasno je svima da je to veoma složen proces koji zahtijeva vrijeme, ali prošlo je puno vremena i to je trebalo riješiti. Iz Generalštaba kao papagaji ponavljaju da će to biti riješeno na regionalnom principu, samo ne znaju kada će to biti i koliko će koštati. Postavlja se pitanje šta će onda ovakva Vojska poreskim obveznicima.

Ministarsvo odbrane još ne zna kakva će biti organizacijsko-formacijska struktura kopnenih snaga, vazduhoplovstva i mornarice. Sastavi Vojske imaju ograničene sposobnosti za pružanje podrške civilnim institucijama u sanaciji posljedica prilikom prirodnih i vještačkih izazvanih katastrofa i u drugim situacijama, zbog neadekvatne opreme.

Ovo je zapisano u Strategijskom pregledu odbrane Crne Gore, a potvrđeno je i prilikom prošlogodišnjih poplava i ovogodišnje zime. Novca za opremanje nema, ali ih je bilo za ugovor sa američkom privatnom firmom MPRI, oko 2.717.000 dolara, za obuku vojnika za učešće u misiji ISAF i modernizaciju Ministarstva odbrane i oko 2 miliona eura za učešće pripadnika Vojske u ISAF misiji, što je bilo neprimjereno i nepotrebno.

Teško je shvatiti da su utrošena ogromna sredstva da bi se vojnici osposobili da vrše stražarsku službu, što je nivo obuke koju realizuju desetari i za propalu misiju NATO-a u Avganistanu.

Amerika je 2001. godine ušla u Avganistan u rat sa talibanima pod imperativom pobjede, a danas, 11 godina kasnije, želi što prije da izađe iz cijele te priče. Prema istraživanju Vašington Posta i ABC News-a, 60 odsto Amerikanaca kaže da rat u Avganistanu nije trebalo ni voditi.

Koliko je u Ministarstvu odbrane bilo neznanja ili nedostatka političke volje, pokazuje i situacija u vezi vojno-obavještajne službe. Čas je malo u Ministarstvu odbrane, čas u Agenciji za nacionalnu bezbjednost.

Drugim godišnjim nacionalnim programom Crne Gore, septembar 2011. godine, planirana je izmjena Zakona o odbrani koja će omogućiti uspostavljanje vojno-obavještajne službe u skladu sa zahtjevima NATO integracija. Ovo je realizovano nedavnim usvajanjem Predloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o odbrani.

Neshvatljivo je i nema opravdanja da nijesu realizovani pojedini važni zadaci iz Prvog nacionalnog programa (septembar 2010 - septembar 2011) u okviru MAP-a, kao što je uspostavljanje sistema upravljanja logistikom, pa je isti zadatak ponovo planiran u Drugom nacionalnom programu. Olako se planiraju zadaci, koji se zbog neznanja ili nesposobnosti ne mogu realizovati u planiranom roku.

Veliki broj problema u Vojsci, nezadovoljni pripadnici, podnijeto nekoliko stotina tužbi za ostvarenje zakonskih prava, podijeljenost pripadnika i formiranje dva sindikata, ukazuju na svu ozbiljnost situacije u Vojsci i na neefikasno rukovođenje i komandovanje u Ministarstvu odbrane i Vojsci.

Na kraju, postavlja se pitanje kako su za ovakvu Vojsku, koja nije sposobna da realizuje svoju ustavnu ulogu, partneri iz NATO-a puni hvale. Odgovor je jasan, oni nas hvale jer se njihovi globalni interesi poklapaju, ne sa interesima građana Crne Gore, već sa političkom elitom, a o tome drugom prilikom.

( Zoran Bukvić )