Crnogorsko društvo vjeruje da su njegovi problemi najveći na svijetu

Ksenija Popović, nedavno je objavila drugi roman “Uspavanka za Vuka Ničijeg”, čija je promocija zatvorila Zimski salon knjige u Podgorici.

Nakon “Dječaka iz vode”, kojeg su 2008. godine objavile “Vijesti”, Popović i novim romanom u izdanju “Nove knjige” problematizuje odrastanje, tamne strane porodice, samo ovog puta u jednoj novoj atmosferi - u domu za nezbrinutu djecu.

Da li smatrate da je "Uspavanka" društveno angažovani roman - poziv na drugačiju percepciju ostavljene djece ili na konkretniji angažman kao što je usvajanje ili hraniteljstvo?

"Može da se sagleda i kao društveno angažovani roman. Svakako mi je bio cilj da pokušam da demistifikujem pojam djeteta iz doma, jer su ljudi skloni da takvu djecu ili idealizuju, ili da ih se plaše. Ona nijesu ništa više ili manje od bilo kojeg drugog djeteta, baš kao djeca bilo kojeg školskog odjeljenja na svijetu: svako ima svoju priču, svoju narav... Jedino što mi se čini da domska djeca više od bilo koje druge, sa sobom nose teške životne priče i probleme sa kakvima niko toga uzrasta ne bi smio da se suočava.

Priča o usvajanju se prožima tek kroz nekoliko rečenica, ali zato se posljedice odrastanja u kolekitvu prožimaju kroz svaku rečenicu. Ja bih svakako bila presrećna kad bi priča o Klari i Vuku uticala i na jednog jedinog čitaoca da razmotri mogućnost da postane hranitelj, a još više kad bi uticala na institucije da malo više vode računa o pravima djeteta, a malo manje o pravima onih roditelja koji su takvi da slobodno, bez ustručavanja, možemo da upremo prstom u njih i nazovemo ih nedostojnim."

Mislite li da književnost treba da bude ogledalo stvarnosti (bilo kakvo, može i iskrivljeno)? Kakva je vaša percepcija crnogorske stvarnosti?

"Ne mora da bude, ali ja volim onu koja to jeste. Ljubitelj sam priče, i volim da čitam priče koje će da me rasture, da me natjeraju da plačem, da se smijem, da se ljutim. A pošto kažu da treba da pišemo samo ono što i sami volimo da čitamo, nastojala sam da moja priča bude upravo takva. Što se crnogorske stvarnosti tiče, ne znam koji to segment želite da prokomentarišem...Crnogorsko društvo uopšte smatram dosta začaurenim, dosta pesimističnim i u stalnom ubjeđenju da su naši problemi najveći i najstrašniji na svijetu. No, ničim se od toga nijesam bavila u ovoj knjizi."

U romanu se odvija nekoliko paralelnih priča o odrastanju djece koja ili previše vjeruju ili nikome ne vjeruju. Taj proces napuštanja kasnije i oni sami nastavljaju... Jedan od glavnih junaka je Vuk Ničiji, čije ime na kraju gotovo da zvuči kao pleonazam?

"Ne bih da otkrivam zašto je i kako Vuk postao Ničiji, jer volim da čitalac sam sazna što se dešava u romanu. Svakako ste u pravu kad pominjete napuštanje kao proces u kojem su djeca žrtve, da bi se zatim pretvorili u počinioce. Kako ko, doduše. Nesumnjivo je Klara najsporniji lik, zato što svi mi volimo da mislimo da u datim trenucima nikad ne bismo postupili onako kako je to učinila ona. Vjerujte da mi ni najmanje nije bilo lako, u tim trenucima, da budem u njenoj koži, jer sam po svemu sasvim suprotna od nje. Ali, koliko god osuđivali njene postupke u sredini romana, nadam se da će na kraju čitaocu ostati neodlučnost da li je Klaru trebalo, ili nije trebalo spaliti na lomači. Ono što je za mene bilo pravo iznenađnje je što su čitaoci muškog pola bili spremniji da je razumiju, a žene bile puno strože. Iskreno, očekivala sam da će biti sasvim suprotno!

Jedna od karakteristika romana je i izdefinisan jezik svakog junaka, bez opisa fizičkog izgleda.. Da li je lakše igrati se sa jezikom ili sa izgledom?

"Najlakše je igrati se sa izgledom, opisati nekoga od glave do pete. Ja sam to činila u „Dječaku iz vode“ i to me sad nervira. Iskustvo me je naučilo da što detaljnije opisujem nečiji izgled – osim ukoliko su detalji tog izgleda do te mjere specifični i značajni za razvoj toga lika u priči – to ga više gubim, skrećem pažnju čitaoca sa suštine te ličnosti. Želja mi je bila da svaki od mojih likova ima svoj jasni, prodorni glas i oni koji su čitali su uglavnom komentarisali isto: da su u svakom od likova ponaosob prepoznali po nekoga iz svoga života. Mislim da je svako od nas imao bar jednu Hildu, svakako i više od jednog Ćora, i tako dalje."

Junaci "nemaju izgled", ali isto tako nemaju ni nacionalno, lokalno, niti bilo kakvo drugo porijeklo...radnja se može dešavati bilo gdje. Zbog čega?

"Zato što je priča zaista univerzalna, i što bi smještanje takve priče u bilo koji lokalni okvir, po meni samo odvraćala pažnju čitaoca na nebitne stvari. Vuk ima jedino balkansko ime u priči. Klarino je latinsko, Hildino germansko, Davidovo jevrejsko, a Ćoro se zapravo zove Karim i njegovo je ime arapsko. Neki sporedni likovi su Italijan, Albanac, dok neki drugi nemaju ni imena. Direktorka je samo direktorka i nema potrebe da bude išta više od toga. Ono što mi je posebno drago je što su mi čitaoci rekli da ovoga puta uopšte nijesu imali potrebu da razmišljaju gdje se odvija radnja i da pokušavaju da prepoznaju grad, zemlju, ljude. Sa „Dječakom“ je bilo sasvim suprotno, mada sam ja to tada i htjela."

Nesumnjivo je da je sve življa crnogorska književna produkcija. Gdje vidite CG prozu i poeziju i kako se vidite u njoj?

"Vidim je onakvu kakvom ste je i sami opisali: sve življom. Naši su autori vrijedni, probijaju se izvan granica Crne Gore, osvajaju prestižne nagrade. Nije mala stvar imati tako mladog dobitnika “Meše Selimovića”, niti je mala stvar naći se među dobitnicima Evropske nagrade i doživjeti da vam roman prevode na strane jezike. A u toj priči sebe vidim kao ponosnog nosioca titule prve žene romanopisca u Crnoj Gori, ali i kao nekoga ko želi da po svaku cijenu iskoči iz lokalnih tema – ne zato što one nijesu važne, naprotiv, već zato što se o njima i previše govori."

Umjetnički bekgraund

U romanu se puno govori o muzici, koja je i lajtmotiv, fotografiji, književnosti... Kako izlgeda umjetnički bekgraund koji Vas je oblikovao?

"Moja književna pozadina su svakako Amerikanci. Engleska književnost uopšte, ali prvenstveno Amerikanci dvadesetog vijeka. Volim njihovu školu tehnike pisanja, svedenost koju propovijedaju, povratak jednostavnom, ne-nakićenom rječniku.

To je, naravno, stvar ukusa: neko voli da kaže da su teške kapi tukle zemlju nemilosrdnim udarcima; ja volim da kažem da je pljuštalo. Što se muzike tiče, ona je zaista važan segment mog života, s tim što imam svoje favorite od kojih ne odstupam i teško se odlučujem da slušam bilo što novo.

Ne mislim da neko ko je obožavao, pa i dan danas obožava “Nirvanu”, “Pearl Jam” i “Alice in Chains”, može na bilo koji način da se pronađe u muzici Beyonce i Rhianne. Ja sam bar u tome potpuno pogubljena. Veoma mi je važna i klasična muzika, što je u ovom romanu jasno, baš kao što je jasno da mi je List omiljeni među kompozitorima."

( Jelena Nelević )