Pet zemalja gdje je dobro biti žena

Kada razmišljamo o najboljim mjestima u svijetu za život žena, najprije nam padne na pamet sjeverna Evropa. I zaista, zemlje poput Finske, Islanda, Njemačke i Švedske se uglavnom visoko rangirane prema jednakosti polova.

Švedska, pobogu, nudi ženama (dobro, i muškarcima) 480 dana plaćenog materijalnog odsustva – uz 80 % zarade – koje može da se iskoristi u bilo kom periodu dok dijete ne napuni osam godina.

Lista od 135 zemalja, koju je 2011. napravio Svjetski ekonomski forum (WEF) na površinu je izbacila mali broj zemalja koje se iznenađujuće dobro kotiraju što se tiče smanjenja nejednakosti među polovima

Međutim, slika je mnogo različitija nego što možda pretpostavljate. Kako je „Indipendent“ skoro istakao, Ruanda je jedina država na planeti u kojoj su parlamentarni poslanici većinom žene, dok je Burundi jedina zemlja gdje je zaposlenih žena više (92% radno sposobnih žena), nego muškaraca (88%).

Povodom nedavnog 101. Međunarodnog dana žena bilo je mnogo govora o tome šta sve još uvijek mora da se uradi kako bi se postigla veća jednakost među polovima. Žene, kako je Oksfam zabilježio, zarađuju samo deset procenata svjetskog dohotka, ali odrađuju dvije trećine radnih sati u svijetu.

One zauzimaju skromnih 14% svjetskih poslaničkih mjesta, ali čine više od dvije trećine od 1,3 milijarde ljudi koji žive u uslovima ekstremnog siromaštva širom planete.

Ipak, lista od 135 zemalja, koju je 2011. napravio Svjetski ekonomski forum (WEF) uzimajući u obzir ekonomske, obrazovne, zdravstvene i političke jazove između muškaraca i žena, takođe je na površinu izbacila mali broj zemalja koje se iznenađujuće dobro kotiraju što se tiče smanjenja nejednakosti među polovima.

Ovdje predstavljamo pet zemalja koje su nam zapale za oko.

Filipini

Ne samo da se Filipini nalaze na osmom mjestu WEF-ove liste, nego su prvi po „dostignućima u obrazovanju“ i „zdravstvu i egzistenciji“ i jedina su azijska zemlja koja je 2011. u ovim kategorijama zatvorila jaz među polovima.

Upravo početkom marta, Senat je usvojio zakon usmjeren ka okončanju polne diskriminacije na radnim mjestima. „Ženska magna karta“ iz 2009. garantuje da će država „omogućavati potrebne mehanizme za sprovođenje i garantovanje realizacije ženskih prava“.

Rađanje djece, međutim, ostaje sporno pitanje među Filipincima od kojih su 80 odsto katolici. Abortus je nelegalan, a pristup sredstvima kontracepcije nije široko rasprostranjen. Svjetska banka procjenjuje da 20 odsto žena na Filipinima koje žele kontraceptivna sredstva ne mogu do njih da dođu.

Španija

Uprkos impresivnim naprecima, ostalo je još mnogo toga da se uradi jer žene u Španiji još uvijek zarađuju u prosjeku 30 odsto manje nego muškarci

Među prvih deset zemalja sa WEF-ove liste, sedam je evropskih, pa možda i nije iznenađujuće vidjeti Španiju na 12. poziciji. Ono što je iznenađujuće, međutim, su brzi koraci koje je Španija posljednjih godina napravila kako bi stigla na ovu poziciju.

Na kraju krajeva, tokom 1970-ih, španska vlada nije dozvoljavala ženama da svjedoče na sudu, niti da samostalno otvore račun u banci.

Bivši premijer Hose Luis Rodriges Sapatero, čiji je mandat trajao od 2004. do 2011, sa ponosom je sebe proglasio feministom i učinio je ženska prava jednom od glavnih pitanja kojim se bavi njegova vlada.

Na početku svog drugog mandata 2008, njegov kabinet se sastojao od devet žena i osam muškaraca, čime je španska vlada postala prva u Evropi u kojoj su većinu činile žene. Međutim, uprkos ovim impresivnim naprecima, ostalo je još mnogo toga da se uradi: žene u Španiji još uvijek zarađuju u prosjeku 30 odsto manje nego muškarci.

Južna Afrika/Lesoto

Prosječan životni vijek u Lesotu iznosi samo 47 godina - punih pet godina manje nego što je slučaj u Južnoj Africi

Južna Afrika i Lesoto, kraljevstvo koje je potpuno okuženo Južnom Afrikom, su jedine dvije zemlje u subsaharskoj Africi koje su ušle među prvih 20 WEF-ove liste. Južna Afrika se kotira prilično dobro po pitanju političkog angažovanja – među parlamentarnim poslanicima, trenutno ima 45% žena.

Dvije žene iz Južne Afrike takođe su se našle na Forbsovoj listi najmoćnijih žena: direktorka Absa banke Marija Ramos i Nonkululeko Niembezi-Heita, koja se nalazi na čelu najvećeg proizvođača čelika u Africi, kompanije Arcelor Mittal South Africa.

Lesoto se zapravo kotira bolje nego Južna Afrika po pitanju jednakosti među polovima i, prema WEF-ovim indikatorima vezanim za obrazovanje i zdravstvo, može se pohvaliti nepostojanjem jaza između muškaraca i žena.

Međutim, ona možda ima veću ravnopravnost, ali se takođe nalazi u mnogo goroj poziciji: njegov godišnji prihod per capita kreće se oko 1000 dolara prema podacima Svjetske banke, što je šest puta manje nego u Južnoj Africi. U međuvremenu, prosječan životni vijek u Lesotu iznosi samo 47 godina - punih pet godina manje nego što je slučaj u Južnoj Africi.

Letonija

Letonija ima svoje probleme – na primjer, tokom globalne finansijske krize pretrpjela je nekoliko većih udaraca - ali ta zemlja nastavlja da održava snažan trend što se tiče jednakosti među polovima.

Prema podacima iz 2010, žene su činile 71% univerzitetskih diplomaca ove baltičke zemlje, 50% sudija u Vrhovnom sudu i 45% zaposlenih u sektoru istraživanja i razvoja. Prva predsjednica Letonije Vajra Vike-Frejberga uvela je litvaniju u Evropsku uniju 2004.

Letonija postiže naročito dobre rezultate po pitanju jednakosti u sferama obrazovanja i zdravstva, ali i dalje bilježi značajnu nejednakost u zaradama između polova. Prema Svjetskoj banci, žene u Letoniji zarađuju prosječno oko 80 centi za svaki dolar koji zarade njihove muške kolege.

Kuba

Kuba je 2011. završila na 20. mjestu WEP-ove liste, osiguravši tako prvo mjesto među zemljama Latinske Amerike i Kariba zbog jačine njenog ogromnog učešća žena među stručnom i tehničkom radnom snagom (60 odsto ovih radnika su žene), u parlamentu (43 odsto), kao i zbog zapaženog angažovanja u primarnom, sekundarnom i tercijarnom obrazovanju.

Ipak, iza ovih cifara stoji pomalo zabrinjavajuća realnost. Ilja Luciak, stručnjak sa Kube, ističe je da postoji obrnuta proporcionalnost između moći kubanskih političkih instritucija i prisustva žena u tim organizacijama (na primjer u slaboj kubanskoj nacionalnoj skupštini ima 43% žena, dok u uticajnom Centralnom komitetu i Polit birou ima manje od 15% žena).

U Oksfamovom izvještaju iz 2009. navedeno je da na Kubi postoje dva kulturna modela „mačistički ili muški šovinistički model, koji diskriminiše žene i još uvijek postoji u društvu; i novi mdoel koji vrjednuje ženska prava na jednake mogućnosti“.

Galerija

( Danka Vraneš Redžić )