Koliko su duboke rane koje je ostavio rat u BiH

Povodom obilježavanja dvadesete godišnjice početka opsade Sarajeva, ratni reporteri iz cijelog svijeta su najavili dolazak u bosansku prijestonicu.

Svako koga interesuje Bosna, uskoro će biti zasut sentimentalnim „bio sam tamo“ priča novinara, piše kolumnista londonskog „Ekonomista“ Tim Džuda.

Džuda kaže da, iako je bio u BiH tokom rata, neće ići na obilježavanje godišnjice i boji se da će čitaocima ili gledaocima materijala koji budu servirani na tom događaju biti ponuđene iste prežvakane priče i stara slika koju o Bosni imaju nostalgični dopisnici koji nemaju pojma na šta ona sada liči.

I dalje je u nevoljama, piše Džuda, koji se osvrće na dvodnevnu „neopozivu ostavku“ Željka Komšića na sve funkcije u njegovoj stranci 19. marta. Komšić je popularan političar. Na izborima 2010. osvojio je 50 hiljada glasova više kao predsjednički kandidat nego njegova Socijaldemokratska partija na glasanju za parlament, podsjeća Džuda.

Prema njegovom mišljenju, Komšić je oličenje složene situacije savremene Bosne. SDP je glavna multietnička stranka u državi, kao i vodeća stranka u vladi Federacije BiH.

Iako većinu birača stranke čine Bošnjaci, Komšić je Hrvat, ali većina bosanskih Hrvata ne glasa za njega i zato je on zahvaljujući glasovima Bošnjaka postao hrvatski član predsjedništva, objašnjava Džuda.

Spor zbog Jeremića

Spekulisalo se da je razlog Komšićeve ostavke to što nije htio više da trpi zastrašivanje od strane Zlatka Lagumdžije, „autokratskog“ lidera SDP-a koji je nedavno postao bosanski ministar spoljnih poslova.

Komšiću je navodno posebno zasmetala Lagumdžijina podrška kandidaturi ministra spoljnih poslova Srbije za predsjenika Generalne skupštine Ujedinjenih nacija. Džuda, dobar poznavalac prilika na Balkanu, kaže da se države bivše Jugoslavije obično međusobno podržavaju ali da je Vuk Jeremić u posljednjih nekoliko godina postao neko ko izaziva podjele.

Britanski novinar kaže da su „zavjerenički raspoloženi“ primijetili dvije stvari. Prvo, Lagumdžija je 13. marta bio u Beogradu kod srpskog predsjednika Borisa Tadića, kojeg poznaje od djetinjstva. Drugo, Jeremić je potomak bošnjačke porodice Pozderac, čiji su članovi igrali ključne uloge u Bosni za vrijeme komunizma kada je Lagumdžijin otac bio gradonačelnik Sarajeva.

Džuda navodi da ti elementi nisu obavezno povezani ali pomažu da se objasni milje u kojem se sprovodi bar dio balkanske politike.

Međutim, piše dalje Džuda, tu se priča ne završava. Dva dana nakon što je podnio ostavku, Komšić je povukao tu odluku. Prema jednoj teoriji, Lagumdžija je pristao da se neće ponovo kandidovati za predjednika SDP-a, otvarajući put Komšiću da dobije to mjesto. Međutim, kongres stranke se održava tek 2014. Stoga je čitava situacija misteriozna, ističe Tim Džuda.

Kao „direktniju“, on navodi priču Emira Suljagića, koji je radio kao prevodilac UN tokom rata u Srebrenici, što mu je pomoglo da preživi tamošnji masakr. Džuda kaže da je Suljagićeva knjiga o ratnim godinama jedna od najboljih koje su izašle iz tog sukoba.

Suljagić je bio SDP-ov ministar obrazovanja Kantona Sarajevo. Kada je predložio da ocjena iz vjeronauke ne ulazi u prosjek, postao je predmet kampanje mržnje. Jedna prijetnja smrću bila je u obliku metka poslatog na kućnu adresu sa porukom: „Ostavi se Alaha i njegove vjere. Stići će te vjernička ruka”.

Džuda kaže da tu situaciju dobro sumira Andrea Rosini u članku za „Osservatorio Balcani e Caucaso“. Rosini primjećuje da je najoštriji Suljagićev kritičar poglavar Islamske zajednice u BiH, Mustafa Cerić.

Nagrada Ceriću

„U maju prošle godine, u posebno zajedljivom govoru pred 30 hiljada vjernika u Blagaju, Cerić je napao ministrove predloge, upozoravajući da će Muslimani izaći na ulice...poručujući 'škole su naše' i osuđujući 'one koji žele da počine u Sarajevu ono što je počinjeno u Srebrenici,' tj. genocid“.

Suljagić je primoran da podnese ostavku. U međuvremenu, Cerić je ove nedjelje u Rimu primio nagradu za „promovisanje međuvjerskog dijaloga“. Povodom predstojeće godišnjice, Rosini se pita šta ta nagrada govori o modernoj Bosni:

„Od kraja rata do danas, postavlja se isto pitanje: koliko su duboke rane koje je ostavio rat? Verzija koju su izabrali međunarodni mediji glasi da su uzroci rata etnički a ne posljedice. Dvadeset godina kasnije, izgleda da je situacija obrnuta. Suljagićeva ostavka je znak trajne nesposobnosti Bosne da stvori javne strukture koje će karakterisati inkluzija a ne podjele, za sve njene različite građane. Nagrada Ceriću je možda znak naše trajne nesposobnosti da shvatimo koliko je unutrašnja dinamika te države važna za sudbinu Evrope.“

Suljagić u nedavnom članku povlači paralele između Homsa u Siriji i Srebrenice, tvrdeći da bi Zapad trebalo da naoruža sirijske pobunjenike i pokrene bombašku kampanju u libijskom stilu.

On, kako je prenio Džuda, ima još neke lekcije iz Bosne: „U daleko manje pogodnom području, neki elementi bošnjaštva su se okrenuli esktremističkim ideologijama, što je rezultiralo formiranjem isključivo muslimanskih jedinica, sa emirima i imamima, u onome što je počelo kao sekularna i mulitetnička armija Republike Bosne i Hercegovine. Ratni zločini koje su počinili strani i domaći mudžahedini stvorili su duboko usađeni strah i srdžbu koje nacionalistički političari i dalje iskorištavaju”.

Galerija

( Angelina Šofranac )