Isto kao prošli put

Pismo frizeru Edu

Od kad si pošao pričaju se priče i stiče se utisak da je svrha tvog odlaska dobrim dijelom bila da bi narod dobio temu za nepresušna nagađanja, kao da frizer nije bilo tvoje primarno zanimanje. Dobro je što si pucao na veliko, stigao si u Njujork Njujork pravo sa Starog aerodroma. Jedino je kod tebe bilo šišanje tri, a brijanje dva eura, samo je iz tvog salona čovjek izlazio kao nov za samo pet eura.

Sad kvartom kruže momci zapušteni, zarasli u bradu i kosu, a prozivaju ih da su džunglaši. Ostavio si misteriju za sobom, zamrsio si opasno priču. Zapalio si za Njujork bez pozdrava, oženio se i počeo tamo da radiš naravno kao frizer. Sve to djeluje nestvarno! Neki sad šaljivo nagađaju da si otišao jer ti stanodavac nije dozvolio klimu da ugradiš, a kažu od kad si zatvorio „nema se đe isklošarit' kad je zima“. Nisi tu da negiraš bilo koju priču, pa pojačana mašta nema granica. Vele zli dusi, Edo se nije oženio, nego se udao. Postao si Domazetović ili Mirazović, zavisno koja ekipa priča priču. Kažu da ste ti i žena imali ugovoren brak još od kad se saznalo koji ste pol, a priča se da si pobjegao od dugova, da si grcao u njima! Moram ti reći da ti to najviše pričaju oni što su tebi bili dužni. Njima je naišla pogodna prilika, kao kad se igra poker, a ti si prvi napustio sto, pošao i ostavio poligon za ogovaranja. Sigurno je da imaš potajno poštovanje od svih, prelomio si i napravio bitnu promjenu! Radio si, skupio za kartu i poletio odavde, to je na kraju najbitnije.

Ako te hvata nostalgija, a ne bi trebalo jer nema za čim, pokušaću da ti prepričam šta si sve propustio od kad si postao Njujorčanin. Sigurno je da si odmorio od priča iz frizerskog, ali ipak da te podsjetim na razgovore o kolima, mafijanju, kladionici, ženama i teretani. Ćomi se još više zadužio, majka mu je stan dala da reguliše kamate, zatvorio se i niko ga ne gleda. Miloš sa kraja ulice i dalje vozi kola od petnaest hiljada eura, a struju su mu isključili prije par dana zbog neplaćanja.

Dadu je jetra otkazala od preparata, u san ne smije koka-kolu da popije, čak je poskidao postere bildera sa zida. Daca se udala za nekoga lika iz Nikšića, napravio joj je dijete i pošao u Spuž na par godina.

U gradu sve slabija ulična rasvjeta, sve više svijetli novootvorenih kazina. Agresivna drečava svjetla i šareni mermer krasi našu Podgoricu. Usvojili su zakon o nultoj toleranciji, ne smije više biti ni kapi alkohola u vozačevoj krvi, tako da pazeći na nas pune sebi budžet i isplaćuju plate. Umalo da zaboravim, bio je i protest. Skupilo se dosta naroda, jedne novine pišu bilo je preko dvadeset hiljada ljudi, druge sedam hiljada, po želji odabereš kojima da vjeruješ, ostave ti mogućnost izbora, čista demokratija. Bilo je ljudi koji su čekali bar lomljenje izloga, što zbog patika, što zbog poruke, ali ništa od toga, energija studenata bila je ekvivalentna energiji penzionera.

Znam da nisi posebno pratio kulturna dešavanja, stoga ti o tome neću pisati, a iskreno nemam o čemu.

Ovaj grad je odavno pod teškim sedativima. Od kad si pošao svi duže kose nose, pomislio bi neko da je to nova moda iz Kalća. Kad smo dolazili kod tebe govorili smo „isto kao prošli put“, sad to nedostaje jer je ovaj naš narod navikao da ga godinama šišaju jedni te isti ljudi!

Šaljem ti ovaj siže o nama, praštaj ako sam nešto izostavio. Pozdrav iz Podgorice, grada kladionica, kamata, žena i teretana.

( Đuro Radosavović )