Na „dojč” s Đeknom

Ne mogu se tačno sjetiti kad sam prvi put probao “dojč” kafu. Mora da je bilo početkom devedesetih. Ni danas ne znam otkud to ime. Neki kažu da je skovano u Podgorici. Izum strani, naziv naški. Sada gotovo da nema kafića koji je nema. U Njemačkoj ne postoji, kao ni turska kafa u Turskoj. Običan topli napitak, a nije ni kapućino, ni espreso, ni bijela kafa. Kafa sa šlagom i pjenom iz kafemata. Ništa posebno, ali posebno. Često je njena cijena reper u nekom ugostiteljskom objektu. Ako nije preko euro, podnošljivo je. Može se pozvati tura, a da se čovjek ne obruka…

I dok tako dojč kafa postaje sinonim urbanog kafea, njenu pojavu povezujem i sa emitovanjem serije Đekna još nije umrla, a kad će, ne znamo. Poslije više od dvadeset godina, opet se daje na televiziji. Uvijek je izazivala oprečne komentare. Od prezrivih osuda do napadnih hvalospjeva. Osporavatelji su smatrali da se Crna Gora predstavlja u zaostalom i ponižavajućem svjetlu.

Podržavatelji da je riječ o vrhunskoj glumi i uspješnoj metafori naših naravi i običaja. Ne znam kako se ova serija doživljava izvan Crne Gore. Zapravo, da li je uopšte moguće doživjeti bez ovdašnje “emocije”? Ali jedno je izvjesno. Kad god ukačim da odgledam poneku epizodu, iznova se divim genijalnosti Živka Nikolića! Svaki kadar, svaka scena, svaki lik-sve je neponovljivo. Autentični ambijent i govor, prirodno izvještačena mimika, neobični obrti, (ne)iskreno nadmudrivanje. Oporo-nježno, surovo-toplo, samoživo-ljudski…

Crna Gora sabijena u ćorsokak, kondenzovana, uhvaćena u mrežu. Kao mitska slika pretočena u seoski pejzaž. Kao ishodište, kome ne težimo. Kao praotački grijeh, uvijek prisutan. A sve prožeto iskonskim humorom oličenim mukom preživljavanja i životnom neostvarenošću. I nemilosrdnom samoironijom, kao posljednjom odbranom u vječitoj borbi sa samim sobom. Lelujanje između ponosite metafizike i mentalitetske lakomosti. Đeknu je mogao stvoriti samo neko ko je trajno obilježen crnogorskim biljegom: čitavog života bježi od nečega čemu se stalno vraća.

Puro, Crnogorac od malih nogu, mediteranski brđanin i slobodni mislilac, o Đekni ima svoj sud: Svi smo mi Đeknina đeca, Kole! Veće fukare i većeg čojka, teško ćeš naći ka’ u Crnu Goru. Nesmajni porod viteškoga duha. Čeda mamina sinova tatinih. Časne šćeri ljepotica noći. Zavedene ovčice tragova do pećine. Vazda orni da naše kinjimo, a da se pred drugima zorimo. Da naše oružimo, a da se drugima svidimo. Kojevitežemo se međusobno, a drugima se dodvoravamo. Kod kuće osioni, na stranu popice.

Daleko li smo od mudrog razmišljanja prosvjetitelja, pisca, barona, vlastelina Monteskijea iz prve polovine XVIII vijeka.

Ovako on kaže: Ako bih znao za nešto što bi mi koristilo, a što bi bilo optužujuće za moju porodicu, odagnao bih to iz svojih misli. Ako bih znao za nešto što bi bilo korisno za moju porodicu, a ne bi bilo za domovinu, našao bih način da to zaboravim. Ako bih znao za nešto što bi bilo korisno za domovinu, a bilo optužujuće za Evropu ili korisno za Evropu, a bilo optužujuće za ljudski rod, gledao bih na to kao na zločin.

Znao je on da svaku istinu nije dobro reći. Možda zato što je ona uvijek nešto između…

Javna riječ je potencijalno moćno sredstvo u borbi protiv korupcije, netolerancije, fanatizma, kriminala. Da bi to i bila, onaj ko je izgovara mora biti prepoznat po vrijednostima koje brani. A da bi ostvarila cilj, treba da padne na plodno tle. Jer, “debelo uvo” ne haje za pravednu riječ. Djeca cvijeća su šarmantno poručivala “vodite ljubav, a ne rat”. Nisu shvatala da je militantnim generalima rat zamjena za ljubav. Francuska revolucija iz 1789. godine je kolijevka građanskog društva i prava građanina. Ali i tipičan primjer devize: revolucija jede svoju djecu. Kada su kralju odrubili glavu, redom su na giljotini završili svi glavni revolucionari, zaključno sa Robespjerom, zvanim «Nepotkupljivi».

Imam veliko uvažavanje za civilni sektor, radničku borbu i studentski aktivizam. Razmrdali su letargično crnogorsko društvo i pokrenuli značajne demokratske procese. Građanski protesti su djelotvorno sredstvo pritiska na vlast. Pogotovo kada su fokusirani i realistični. A to se mjeri po ostvarenoj “dobiti” u odnosu na očekivanu “ponudu” režima. Svako društvo je (ne)srećno na svoj način. Obično počiva na osobenoj matrici vladanja i na geografsko-istorijskim faktorima. Izgleda da je u Crnoj Gori ta matrica objedinjena u dva protivurječna principa-želje za gospodarom i želje za slobodom.

Određujuća kontroverza patrijahalnog društva: kult vođe i kult slobode. Zato modeli promjene režima iz nekih drugih sredina, ma koliko bili zavodljivi, možda u Crnoj Gori nisu primjenjivi. Ne treba zaboraviti ni traumatično iskustvo prema našim “dešavanjima naroda”. Znamo kako se to završilo devedesetih. Ulica je rijetko dovela na vlast bolje, samo druge. Istina, i to je promjena. U kojoj je dara najčešće veća od mjere...

Siguran sam da se aktuelnim političarima sve manje vjeruje da mogu sprovesti korijenite i sistemske reforme. Siguran sam da je ovom društvu potrebna svježa energija i nepotrošen ljudski potencijal. Politička alternativa koja zna što hoće i kako to da uradi. Prostor za novu politiku upravo se nalazi u građenju pristupa ne-mržnje prema političkim konkurentima i uspostavljanju efikasnih mehanizama za razvoj pravne države.

U kreiranju pozitivnog ambijenta za preuzimanje odgovornosti. Bez ostrašćenosti, agresivnosti, populizma, kalkulantstva, senzacionalizma. Država treba da je uvijek iznad partijskog, a u ravni javnog interesa. Politički stavovi u sferi zlatne sredine nekoketiranja sa nacionalistima i nesaradnje sa ogrezlima. Uvijek ću podržati takav duh promjena. U političkoj i fer trci. Konkretne ljude i konkretne ideje. Utemeljene u društvenom i građanskom biću Crne Gore.

Đekna nije pripadala nijednoj partiji (teoretski moguće komunističkoj, mada ne vjerujem). Ali pripada Crnoj Gori. Sva je u njoj, iz nje, od nje, sa njom. Takva je kakva je. Zato je volimo ili mrzimo ili oboje. Bilo bi interesantno izvesti je u grad. Porazgovarati i popiti dojč sa njom. Vjerujem da bi to bilo izvodljivo. I da bi pristala. I da bi bilo korisno i za nas i za nju. Ona bi srknula po prvi put dojč kafu, a mi bismo konačno legendu upoznali uživo. Jer, kao što znamo, Đekna nije umrla. I neće.

Prostor za novu politiku nalazi se u građenju pristupa ne-mržnje prema političkim konkurentima i uspostavljanju efikasnih mehanizama za razvoj pravne države. U kreiranju pozitivnog ambijenta za preuzimanje odgovornosti

( Dragan Bogojević )