Mein Kampf Svetislava Basare: Razaranje palanke

Svetislav Basara je uspio da pod imenom Mein Kampf napiše radikalno antifašistički roman. Ali, nije to jedini “ples sa nemogućim” u ovom romanu. Zapravo, Basarin Mein Kampf je jedan odista uzbudljiv tango sa imaginacijom čitaoca. Basara dokazuje da ništa nije izvan milosti romansijera, tog posljednjeg (ironičnog) boga našega svijeta. I da ne postoje “trivijalne zone” kojih se pristojan pisac ima kloniti: jasno, iza ovog mita o “neupotrebljivim temama” krije se zapravo najniži književni konformizam, ne tako rijedak na aktuelnoj regionalnoj sceni. Naprotiv, ponekad je upravo u “patologiji svakodnevnog”, u svojevrsnoj fenomenologiji banalnosti sakriven put do pune slike o jednoj epohi.

Roman bolničke sobe

U prvom sloju Basarin Mein Kampf je roman bolničke sobe. Pri tom, zaboravite tjeskobu uobičajene „bolničke“ proze. Makar ta tjeskoba bila staroevropski glamurozna kao u nenadmašnom Čarobnom brijegu, ili otužna i opora kao kod Solženjicina u Odjelu za rak... Ova priča je karnevalski raspomamljena – najluđi tok svijesti koji možete zamisliti. Uostalom, bolest je omiljeni teren (Uspon i pad Parkinsonove bolesti) ovoga pisca. Njeno filozofsko utemeljenje u “Parkinsonu” jedan je od Basarinih semantičkih vrhunaca.

Basara, na sreću, i nervira mnoge, što je za pisca uvijek poželjna, inspirativna pozicija

Basara je u Mein Kampf izabrao provjerenu strategiju – tok svijesti iz bolesničke postelje. Što će reći – radikalno poništenje tijela/kretanja/prostora, ostaje samo – govor. Pripovjedač (alter ego, Kramberger) ne čeka smrt, kao njegov prvi susjed, Aprcović, koji je opet, duboko uznemiren ne toliko činjenicom da mu se primiče kraj, već zato što ne zna da li će ga smrt uskratiti za Veliki Događaj – odnosno, smak svijeta. Koji je tu, iza ugla. Aprcović bi to smatrao ličnim porazom. Kramberger svog povremenog sagovornika doživljava kao starinski “duhovnog čovjeka”, i odista njegove opservacije su zanimljive i otmjene, istovremeno i razorne i odmjerene... Treći važni sobni lik, Drempetić, nosi nešto od mentalitetskog ludila – premda je sasvim zdrav, Drempetić se “uvalio” u bolnicu, i nema namjeru izaći odatle. (I gdje bi, budući da je izdao stan.) Najglasniji je u upozorenjima tipa – Ako niste bolesni, idite odavde, zašto smetate pravim bolesnicima i slično... Drempetić (povezan sa polumitskim i mitskim “službama”) zapravo se toliko odomaćio da već utiče i na kreiranje bolničkog rasporeda, određuje smjene medicinskim sestrama, “na ravnoj nozi” komunicira sa upravnikom. U sobi se nalazi, pored ovog zanimljivog trojca i nekoliko “ušlogiranih” bolesnika koji tek vegetiraju. Ali, i iz tog vegetirajućeg mnoštva izdvaja se glas Gutovića – bolesnika koji se tu i tamo oglasi vrlo smislenim i preciznim opaskama, kao neka vrsta “ušlogiranog” sveznajućeg pripovjedača. Tu je i Hadžimanov, Makedonac koji nikada nije bio u Makedoniji, ali, u Srbiji je izgubio posao direktora neke lokalne biblioteke, budući da svi upravnici biblioteka mogu biti samo “pravi Srbi”, odnosno da je ta služba “etnički očišćena” od pripadnika manjinskih naroda... I Hadžimanov, krivac bez krivice, je zapravo “emigrirao” iz stvarnosti u bolničku sobu. Smirio se, proglasio da je “šlogiran” i uživa u zasluženom “odmoru”…

Takav okvir, jasno je, daje neslućene, basarijanske mogućnosti.

Pripovijedanje bez predaha

Uprkos ozbiljnim godinama i dinamičnoj popularnosti...ovaj se autor ne predaje: i dalje je provokativan i inovativan

Krambergerova pripovijest teče bez predaha, čak i vizuelno, budući da je roman organizovan kao jedan pasus. U jednoj ravni imate informaciju o događajima u kosmosu bolničke sobe, a ostatak teksta čine – politička scena Srbije danas, nostalgična, i sve “nježnija” sjećanja na SFRJ epohu, ali i diskurs o bolesti, basarijanska oneobičenja i digresije, dekonstrukcija (sveprisutnog) fašizma… Ovaj histeroidni sve-govor ima osoben eros.

Basarin “antifašizam” konstituisan ovom knjigom je takođe inspirativan sloj. Ovdje se “fašizmom” naziva sveprisutna filozofija banalnosti, palanački svjetonazor sitne prevare... Razgovori sa konceptualnim umjetnikom, legendarnim Erom Milivojevićem, predstavljaju jednu vrstu mini-manifesta antibanalnosti, i osoben dodatak ovom ideološkom sloju, sa elegantno elaboriranom tezom o korijenu fašizma u Slici, odnosno klasičnoj likovnoj umjetnosti.

Pretpostavljam da pisac izluđuje makar dio svojih sunarodnika (i to onaj vjerujući) kada konstruiše konsekventno hrišćanska objašnjenja osobito traumatičnih stvari. Pa, Basarin Kramberger objašnjava da mjereno aršinima hrišćanskog svjetonazora – “nije nama NATO uzeo Kosovo, nego Bog”. On je svemoguć, i ako je on odabrao mehanizam koji će nama izgledati kao akcija NATO pakta, to je izvan našeg razumijevanja, ali, ovakav rasplet sa Kosovom djelo je – Gospoda. Pa se njemu obratite ako vam nešto nije po volji, rezonuje Kramberger.

Razaranje političke banalnosti

Njegov novi roman je intrigantan i angažovan, istovremeno i krajnje ličan

Junaci Krambergerovog beskrajnog monologa su i Veliki Sotona, kako naziva Dobricu Ćosića, koji je, kao javna paradigma brižnog nacionalnog intelektualca duhovito razoren, a “istaknuto mjesto” u ovom Basarinom pandemonijumu zauzima i “pravni doktor Mengele” nekadašnji Reichskancelar… No, sa užitkom koji je teško sakriti Basara se pozabavio i političkim komenatorima zaslužnim za eksploziju političke banalnosti. Zovu se Vukadinov i Andonov, a tu su i djelovi iz sudskih dokumenata sa Basarinog suđenja sa jednim od ovih živopisno grotesknih likova. Vrhunac je urnebesna epizoda u kojoj, u toku jedne od izbornih noći Antonov uspijeva da bude prisutan na svim mogućim TV kanalima, nepojmljivim brzinom jureći od jedne do druge stanice, da bi se, u jednom trenutku toliko zanio da je uletio u pogrešan studio gdje je zatekao već prisutnog Antonova, odnosno samog sebe. „Situacija je bila krajnje napeta i neprijatena. Takoreći – paranormalna“, veli Basara. Prilično duhoviti pasusi posvećeni su Krambergerovim sjećanjima na diplomatsku službu u K. (Keniji, ne Kipru). A sve se završava spektakularnom epizodom o posjeti bolnici predsjednika Tadića. Sa “pevanjem i pucanjem”.

Basara je jedan od najvažnijih djelatnih srpskih pisaca danas. Gotovo svake godine obraduje čitaoce novim romanom. Istovremeno, uprkos ozbiljnim godinama i dinamičnoj popularnosti (Basara, na sreću, i nervira mnoge, što je za pisca uvijek poželjna, inspirativna pozicija), ovaj se autor ne predaje: i dalje je provokativan i inovativan.

Njegov novi roman je intrigantan i angažovan, istovremeno i krajnje ličan. Na jednom od fotosa za svoje kolumne Basara se pojavljuje sa dignutim pesnicama, u stavu boksera. Da ostanemo u takvom kontekstu, u zoni te metafore - na aktuelnoj srpskoj književnoj sceni on bi bio Mani Pakijao: I dalje “razbija” u nekoliko težinskih kategrorija…

I – smrt fašizmu, naravno…

( Balša Brković )