Amerika nema Lovćen

MI nikad nismo među prvima, mi smo prvi! Naše je uvijek najbolje, a preispitivanje da li je naša zemlja najljepša na svijetu je van pameti. Crnogorska megalomanija je čist pleonazam, naročito ukoliko se ima u vidu prezirni ton voditeljke dnevnika dok izgovara poznatu rečenicu koja slijedi nakon domaćih tema: „A sada, svjet“. Svijet tada djeluje jako mali u ondosu na nas. Stoga ne čudi ideja da se napravi globus na kojem bi samo bila karta Crne Gore. Dopingovanje megalomanijom proizvodi nesvjesne megalomane koji su prepoznatljivi i često simpatični okruženju sa bizarnim tvrdnjama da imamo najdužu butnu kost u Evropi.

Superiornost naših ljudi je ipak još uvijek neotrkivena od strane svjetske populacije, ali kad tad će nas pronaći. Za sad, samo mi znamo za naše vještine. Kažu „Đe ga god bačiš, naš čovjek se snađe“. Mom komšiji je nikla trospratna kuća kao pečurka poslije kiše, nezaposlen, a kažu, snašao se. Svaka čast!

U našem najbogatijem nasljeđu postoji pjesma o pečalbaru koji je pošao u daleki svijet trbuhom za kruhom, on je naravno svjestan da što više putuje sve više uviđa da je naša zemlja najljepša na svijetu. Pjesma „Amerika nema Lovćen“ se pjeva što glasnije, u ritmu nacionalne himne. Vidio je svijeta junak te pjesme, ali ipak shvata da je uzalud putovao. Pjesma koja se nadograđuje je „Niđe nije nebo plavo kao iznad Crne Gore“, prava saga o unikatnim darovima kojima je Bog častio samo našu zemlju, i naravno nebo iznad nje.

Ali, nažalost, od neba i ljepote se ne živi. Dovitljivi mladi ljudi traže posao na mostu umjesto na birou. Poučeni su primjerom Kolašinca koji je skočio u rijeku da spasi nesrećnika koji se pokušao ubiti i tako dobio orden za hrabrost i posao. Čekaju, kažu, biće posla, u Grčkoj skaču stalno, a nismo od njih daleko ni ekonomski ni geografski.

Izgleda da nema sreće „tamo“. Grci prodaju dio Krfa, odnosno iznajmljuju ga na sto godina, takođe oko šezdeset ostrva je ponuđeno na tenderu, između ostalih Rodos i Mikonos. Već se špekuliše da li i kada ponuditi Akropolj.

S obzirom na to da ni nama nije najblistavija ekonomska situaciju uprkos megalomanskim idejama i planovima koji su kao roletne na našim očima, postavlja se pitanje šta bi se desilo ako bi došlo do toga da moramo prodati Lovćen?

Tajac! Muk!

Ređaju se slike brkatih Crnogoraca koji nose slike u zbjeg, a za pojasom im džeferdari. Toliko puta smo selili i skrivali Njegoša od raznih invazija, a šta ako dođe vrijeme da moramo staviti Lovćen na tender? Nastupila bi igra riječi da to nije prodaja, već iznajmljivanje, isto kao kad umjesto kriza čujete riječ recesija, priznajte da vam lakše bude.

Srce bi se čupalo, otvarala rana neprebolna, nastajale nove pjesme u dvanaestercu i desetercu, ali... ode Lovćen! Bio bi to dokaz da sve ima cijenu, a ako se proda (iznajmi) na sto godina, teško da bi ko doživio ponovno oslobođenje. Da li bi i tad sklanjali Njegoša, i gdje bi sa njim? Ne ide da ga selimo, Sveti Stefan je već unovčen, a i da ga pomjerimo sa Lovećnskih visina na nulu nije red!

Pjevalo se Amerika nema Lovćen, a zamislite da dođe vrijeme i baš Amerikanci ga kupe, eto bumeranga i osvete našem jackanju. Čekali bismo dugo da stanemo na noge, da ojačamo nekako i povratimo Lovćen, otkupimo ga nazad. Bilo bi opet „Amerika nema Lovćen“, ali tek nakon isplate kamate, jer bismo morali ispoštovati nastavak pjesme, kao kamatu bi naravno dali „Berane i goru, Berane i goru“.

( Đuro Radosavović )