Ima li slobode u ljepoti pejzaža?

Umjetnost Dejvida Hoknija izgleda da nema ograničeni rok trajanja. Što bi Podgoričani rekli: ‘Sto godina traješ, Dejvide.’

I voljen je među svojima, najomiljeniji živi slikar u Engleza.

Pitala sam neke Engleskinje - koje stalno idu na izložbe jer su ‘prijateljice’ svih velikih londonskih galerija – da li se Hokni ikada ženio. Nisam znala da je gej, a htjela sam da i na njemu testiram svoju tezu da tako dugačku i plodnu karijeru može imati samo umjetnik koji nema ženu i djecu, ili ima ženu i djecu ali su oni zapravo njegove sluge (slučaj Luciena Freuda).

Engleskinje toliko obožavaju Hoknija da su mi sa izuzetnom pristojnošću i pokroviteljstvom za njega rekle da ‘nije ženidbeni tip.’

Sa Hoknijeve sam nove izložbe ‘Veća slika’ (A Bigger Picture) izašla obogaćena optimističkim razmišljanjima o slobodi i budućnosti svijeta.

Ne samo zbog boja, toliko razdraganih, ‘citrusnih’ i snažnih, da sam, zijevajući u velika platna, u ustima osjetila ukus južnog voća i vitamina C. Doduše, samog voća na slikama nije bilo; ali jeste gotovo svega drugog iz prirode, a najviše drveća, kojemu je umjetnik dao status božanstva.

Hoknijev Veliki kanjon, kalifornijski i jorkširski pejzaži ode su neumoljivoj želji prirode da iživi svoje cikluse, u njihovoj veličanstvenosti. Prirodu sustavno uništavamo, i kada mislimo da joj pomažemo, a ona pronalazi kutke kojima još nismo zavladali i tamo, slobodna, buja ljepotom koju snažne boje i velika platna mogu dočarati.

Ono što se iz djela može zaključiti o umjetniku Hokniju, rođenom 1937. u Bredfordu, pokrajna Jorkšir, jeste da je blagoslovljen ne samo talentom, već i posebnom hrabrošću vječno mladog duha. Spletom, po umjetnika srećnih okolnosti – ponajprije geografskih, poput mjesta rođenja - taj duh nije bio ni iz kakvog kabineta, ministarstva ili kafića, napadan, ranjavan niti progonjen. Izložbu sam shvatila kao veliki poziv na promjenu u ponašanju i razmišljanju čovječanstva - ako želimo opstati, to možemo samo u zajedništvu sa prirodom.

Bljesne mi tada jarkonarandžasta kosa profesorice marksizma iz gimnazije, snaga citrusne asocijacije.

‘Bog, to je priroda!’ često nas je podsjećala na Spinozu i njegov zaključak. Kad bismo htjeli popraviti ocjenu iz marksizma, dovoljno je bilo citirati tu misao.

Onda sam otišla kući i pročitala kritike izložbe.

‘Šta se dogodilo sa Dejvidom Hoknijem?’ pita se Alastair Sooke iz Telegrafa. ‘Gdje je nestao hrabri slikar preplanulih kalifornijskih momaka što se brčkaju u bazenima?’ (U bazenima, dodala bih, ispod neba tako plavog, i sa vodom takvih nijansi, da se iz jednog pogleda na sliku može odrediti temperatura – čak i u Farenhajtima, ako treba.)

‘Nisam ga skužio,’ nastavlja Sooke, ‘šta je htio ovim pejzažima da postigne ako ne da prikaže kako se bludni sin vratio svom Jorkširu, od pobunjenika postao konzervativac, amaterski slikar nedjeljom?’

Slažem se da se Hoknijevi pejzaži po indeksu šokantnosti ne mogu približiti jednoj mariniranoj ajkuli Damiana Hirsta. Ipak, slutim da baš Sooke, ovaj mladi, ali veoma cijenjeni kritičar, od drveta nije vidio šumu, odnosno, zaobišla ga je poruka umjetnika sadržana u nazivu izložbe: Veća slika. (Englezi mnogo vole poštapalicu ‘Bigger picture’. Rano je nauče u školi. Primjenjuju je na sve aspekte života. Izrada domaćih zadataka, spremanje ispita, politika, biznis, šou-biznis, umjetnost, književnost. Grijeh je vidjeti samo jedno drvo, ma koliko božanstveno ono bilo.)

Izgleda da smo, barem kao posmatrači umjetnosti, iscrpli potencijal ružnoće.

‘Ljepota će spasiti svijet!’ grozničavo je pisao Dostojevski, iz nekog mraznog gulaga. Njegov je krik ‘ljepote’ opet u modi. Jer, preturismo, izgleda, preko glave premnogo Lužina i Raskoljnikovih.

Većinu dosadašnjeg života nisam živjela u slobodi. Ništa neobično za ženu mog podneblja. Da duh ne bi klonuo (klonuti duhom znači umrijeti prije smrti), trenirala sam misao kako je moglo biti i gore.

Uvijek može biti gore. Sibir, Sjeverna Koreja, azijska i afrička polja smrti, Sarajevo, devedesetih. Mislila sam: pa makar smo slobodni, zar ne? Živimo u gradu bez rata, blage klime, samo pogleda zarobljenog visokim planinama; sjedimo po baštama kafića, smijemo se životu, po cijele božije dane. Besplatna terapija malih sunčanih mjesta. No, kako osloboditi pogled od planina?

Imala sam i dobru genetsku predispoziciju za trpljenje neslobode: obje bake (Draginja i Ljubov) i jedan đed (Milovan Petrović) proveli su mladost po ratnim logorima.

Ljubov i Milovan upoznali su se i zaljubili u njemačkom logoru. Ljubov, Bjeloruskinja iz Minska, poslije rata nije smjela natrag, u Staljinove ruke smrti. Rusi su šapatom govorili: ‘Ko je preživio Hitlera, biće dočekan od Staljina.’

Milovan i ona dokopaše se Podgorice, sravnjene sa zemljom. Ljubov je imala tek 21 godinu, a po njoj se već mrežio rak, zbog prostrelne rane koju je zadobila na logorskoj žici u pokušaju bijega; rane koja nikada nije liječena kako treba. Jednom je, kasnije, na svoj rođendan, u paradoksalo je, oslobođenoj zemlji, pjevala pjesme iz svog zavičaja, na maternjem ruskom. Potkazan od najbližih, đed Milovan je opet završio u zatvoru. Sloboda je kratko pjevala; novi logori su čekali. Goli otok.

Drugi je đed, Vlado Raičević, neprekidno ratovao od jula ‘41, oslobađao Podgoricu, svoj grad, kamen po kamen, spavajući po pećinama. Čime se hranio? Snovima o slobodi, vjerovatno. Na jednoj fotografiji iz tih godina, lice mu je osušeno, poput vučjeg.

Otac mi se rodio i prohodao u italijanskom zatvoru usred Podgorice. Srce mu je puklo na Trgu slobode, takođe usred Podgorice, od poniženja što su mu mali Miloševićevi šegrti, kukavice prvoga reda, smanjivali penziju, sina tjerali da ‘brani zemlju od zemlje, i kopno od mora svog,’ kako je tada pjevao Rade Šerbedžija, osuđujući novi krug rata.

‘Godište ’72,’ pjevao je Šerbedžija, ‘rodna je godina.’ A mali, zli šegrti zaista su mislili da su njihove ambicije vrijedne mladih života.

Prisluškivanja, praćenja, špijuniranja, blaćenja. Čitava je porodica tome bila podvrgnuta. Nauči se čovek da to nosi kao medalju za hrabrost. Dok se i ta medalja, zajedno sa iskustvima predaka, ne pretvori u još jedan talog prašine na duši.

Prašina na duši ubija vedre boje života. Ubija prirodu, a priroda, to je Bog.

Genetska predispozicija za prihvatanje života u neslobodi u nekoj se čakri ipak transformisala u veliki otpor prema rešetkama i mreži. I prema prašini.

Život, genetika, šta li, stvoriše u meni neutaživu glad za slobodom. Čak ni živjeti ne mogu više u gradovima opkoljenim planinama, kada već ne živim u svome gradu.

Lijep je to pogled, dramatičan, ali seže samo donekle i onda – ni makac više. Ja sada hoću beskraj slobode; hoću hoknijevsku slobodu: slikanje ljepota Jorkšira kroz kalifornijski filter. Montenegro kroz filter Londona, velikog grada koji je vjekovima očuvao ideju slobode svojih građana.

(‘Draže bi nam bilo vidjeti London u ruševinama i pepelu, nego pripitomljen, tup i porobljen,’ govorio je Čerčil, hrabreći građane da istrpe njemačka bombardovanja.)

Vrijeme je da se i u mojoj domovini udruže ljepota prirode i slobode.

( Olja Knežević )