Ako ste teži plaćajte više

Postajemo deblji. U Australiji, SAD i mnogim drugim zemljama, postalo je uobičajeno vidjeti ljude toliko debele da se za njih prije može reći da se gegaju nego da hodaju. Porast broja gojaznih osoba je najizrazitiji u razvijenom svijetu, ali se primjećuje i u zemljama sa srednjim i niskim prihodima.

Je li kilaža neke osobe samo njena stvar? Treba li prosto da postanemo tolerantniji prema različitim tjelesnim dimenzijama? Mislim da ne. Gojaznost je etičko pitanje, jer to što se neko deblja, nekome drugom nameće troškove.

Ove redove pišem na aerodromu. Jedna omanja Azijatkinja se registrovala sa, otprilike, oko 40 kilograma torbi i kofera. Dodatno je platila zbog prekoračenja dozvoljene težine prtljaga. Muškarac koji je najmanje 40 kilograma teži od nje, ali čiji prtljag ne prelazi ograničenje, ništa ne doplaćuje. Ipak, sa stanovišta potrošnje goriva u avionu, nema razlike da li dodatnu težinu čini prtljag ili tjelesne masti.

Toni Veber, bivši glavni ekonomista u australijskoj avio-kompaniji Kantas, istakao je da se od 2000. prosječna težina odraslog putnika u njihovim avionima povećala za dva kilograma. Za veliki, moderni avion, kao što je „airbus A380“, to znači da je potrebno potrošiti dodatnih 472 dolara goriva za let od Sidneja do Londona. Ako avion tu liniju pređe u oba smjera tri puta dnevno, za godinu će potrošiti dodatnih milion dolara na gorivo, ili, prema trenutnim maržama, 13 odsto profita koji kompanija ostvaruje od te linije.

Veber predlaže da aviokompanije postave standarnu kilažu putnika od, recimo, 75 kilograma. Ako putnik ima 100 kilograma, platiće doplatu za pokrivanje dodatnih troškova goriva. Za putnika koji ima 25 kilograma viška doplata za povratnu kartu na liniji Sidnej-London bila bi 29 dolara. Putnik koji je težak 50 kilograma bi dobio toliki popust.

Drugi način da se postigne isti cilj bio bi da se postavi standard za težinu putnika i njegovog prtljaga, a onda da se od ljudi traži da se izmjere zajedno sa svojim stvarima kako bi se izbjeglo da se neprijatno osjećaju oni koji ne žele da otkriju koliko su teški.

Prijatelji sa kojima sam raspravljao o ovom predlogu često kažu da mnoge od gojaznih osoba ne mogu da se izbore sa viškom kilograma – prosto imaju različit metabolizam od nas ostalih. Međutim, poenta doplate za višak kilograma nije u kažnjavanju prekršaja, bilo da se odnosi na prtljag ili na tjelesnu težinu. To je prije način da platite stvarni trošak leta do određene destinacije, umjesto da ga prebacujete na saputnike. Putovanje avionom je različito od, recimo, zdravstvene zaštite. To nije ljudsko pravo.

Povećanje potrošnje goriva u avionima nije samo pitanje finansijskog troška; ono takođe podrazumijeva ekološku cijenu, pošto veća emisija gasova koji izazivaju efekat staklene bašte pogoršava globalno zagrijavanje. Ovo je samo mali primjer kako dimenzije naših sugrađana utiču na sve nas. Kada ljudi postaju veći i teži, manje njih može da stane u sjedište autobusa ili voza, što povećava cijenu javnog prevoza. Bolnice sada moraju da traže jače krevete i operacione stolove, grade velike toalete, pa čak i instaliraju ekstra velike frižidere u mrtvačnicama – čime se njihovi troškovi povećavaju.

Zapravo, gojaznost nameće daleko značajnije troškove sa stanovišta zdravstvene zaštite uopšte. Prošle godine, Udruženje aktuara procijenilo je da u SAD i Kanadi dodatni troškovi za zdravstvenu zaštitu osoba sa viškom kilograma i gojaznih osoba iznose 127 milijardi dolara.

To poreskim obveznicima i onima koji plaćaju privatno zdravstveno osiguranje nameće stotine dolara dodatnih troškova godišnje. Ista studija je pokazala da troškovi gubitka produktivnosti, i među onima koji još uvijek rade, i među onima koji ne mogu da rade zbog gojaznosti, ukupno iznose 115 milijardi dolara.

Ove činjenice su dovoljne da opravdaju javnu politiku koja obeshrabruje debljanje. Oporezivanje hrane koja nesrazmjerno doprinosi gojaznosti – naročito namirnica koje nemaju hranljivu vrijednost, poput zaslađenih napitaka – bilo bi od pomoći. Tako prikupljeni prihod bi onda mogao da se upotrijebi za pokrivanje dodatnih troškova koje ljudi sa viškom kilograma nameću drugima, a veća cijena ovih namirnica bi mogla da smanji njihovu potrošnju među ljudima koji su u riziku od gojaznosti, koja je, poslije pušenja, drugi najveći uzročnik smrti koji se može spriječiti.

Mnogi od nas se s pravom pitaju da li naša planeta može da izdrži broj stanovnika koji je premašio sedam milijardi. Međutim, treba da razmišljamo o dimenzijama stanovništva ne samo u pogledu njihovog broja, nego i sa stanovišta njihove težine. Ukoliko cijenimo vrijednost održivog ljudskog blagostanja i prirodnog okruženja naše planete, moja težina – kao i vaša – stvar je svih nas.

( Peter Singer )