Prijetio joj i zatvor zbog brige o psima
Pljevljakinja Indira Gačić dvije decenije brine o napuštenim životinjama
Indira Gačić je prva žena koja se prije dvadesetak godina pobunila protiv ubijanja napuštenih pasa na pljevaljskim ulicama.
Dugi niz godina “vodila je rat” sa lokalnim vlastima zbog surovog postupanja prema životinjama, zahtijevajući od njih da otvore azil i preuzmu brigu o napuštenim psima.
Konačno, 2008. njen trud i upornost su se isplatili i u selu Zabrđe, nedaleko od grada, izgrađen je azil za pse, jedini na sjeveru.
Prvu godinu po otvaranju, Indira priča da je volontirala u azilu, gdje je svakodnevno zaposlenima pomagala u zbrinjavanju napuštenih životinja i stvaranju boljih uslova za njihov boravak.
“Puno bola i tuge sam doživljavala kada sam na ulicama zaticala ubijene ili otrovane pse. Isto tako sam se osjećala kada bi od bolesti uginuli”, kaže Indira koja u svom stanu u Omladinskoj ulici u centru grada brine o jednom psu i dvije mačke.
Priča da je nekada imala sedam pasa u svom stanu, ali da je zbog problema sa nogom morala da zadrži samo jednog.
“Prihvatala sam i pse vraćene iz azila i hranila ih oko zgrade u kojoj živim. Nekada sam brinula o njih deset. Krila sam ih od hladnoće na tavanu zbog čega sam proganjana od komšija. Često su me i prijavljivali pa sam morala da plaćam kazne. Dolazila sam u razne neprijatne situacije, ali uvijek sam bila spremna da zaštitim pse. Išlo je do te mjere da je u decembru trebalo da idem u zatvor što sam okupljala i hranila vraćene i napuštene pse. Godinama čistim cijelu zgradu zato što uvodim i hranim pse, čistim ih od parazita i vakcinišem. Radim puno da bih im obezbijedila hranu i udobnost, odričem se svega da bi oni makar bili siti. Ne idem na odmor već 20 godina jer nemam gdje da ostavim cuke. Živim sama i teško je sve postići”.
Ona je osnivač Udruženja za zaštitu životinja i predsjednica NVO Pravo na život.
“U našoj državi još nije razvijena svijest o dobrobiti životinja. Isuviše smo ruralni, korumpirani i ne želimo voditi brigu o djeci, a kamoli životinjama. U ovom sve opštem haosu u našoj poharanoj državi zaboravili smo na humanost prema tim divnim bićima koja su naši saputnici kroz vjekove. Izgleda da smo u stanju jedino da se bunimo kad psi, ogladnjeli i smrznuti, nekoga ujedu ili zalaju”.
Ističe da kapacitet i uslovi u azilu nisu najbolji i da ga treba proširiti.
“Da bi se radilo po zakonu i humano, azil se mora modernizovati i proširiti. Hrlimo ka Evropi, ali i naša nebriga o životinjama će usporiti taj put, jer stranci i te kako brinu o psima i mačkama. Čovjek je ostao usamljen u ovom zlu, ali kako je tek životinjama. Naša svijest nije i neće dugo ići uzlazno jer smo zarobljeno društvo. Mene kažnjavaju što ih hranim, a kad ujedu jer su gladni onda - daj ubijte ih. Desilo se da su gladni psi napali ovce koje bitišu u gradu. Pitam komunalnu policiju kako dozvoljava držanje domaćih životinja u gradu. Sela su prazna, napuštena, psi silaze u grad i zato je toliki broj pasa lutalica. Veliki je broj i izbačenih pasa zbog nebrige vlasnika. Potrebno je uraditi registraciju i čipovanje i pola problema ce biti riješeno”.
Beba pet puta manje nego nekad
Gačić od 1980. radi kao akušerska sestra u pljevaljskom porodilištu i do sada je porodila više hiljada žena.
Rođena je u Banjaluci, a u Sarajevu je završila akušersku školu.
“Mislim da sam imala uspješnu karijeru. Trudila sam se da budem profesionalac i humanista. Više puta sam dala krv nepoznatim ženama da im spasim život. Naravno, trudila sam se da pomognem svakoj majci i bebi. Sretna sam jer mi u ovom gradu to i priznaju”.
Ona upozorava da se, kada je počela da radi, u pljevaljskom porodilištu rađalo hiljadu beba godišnje, a danas “jedva dvjesta”.
“Dešavalo se da po pet dana ne idemo kući iz porodilišta jer nije bilo dovoljno osoblja. U to vrijeme nismo imali doktora u porodilištu već su ljekari dolazili iz Bijelog Polja i Berana. Mi, akušerske sestre radile smo samostalno, a puno puta su nam hirurzi pomagali. Danas imamo puno osoblja, a nažalost malo posla jer se sve manje rađa djece. Nekada smo imali osam porođaja za noć, a danas prođe i po osam dana da nema nijednog”.
( Goran Malidžan )