K(R)AP

Prije dvije godine, nekako u isto vrijeme, naša javnost je zahvaljujući inicijativi civilnog sektora (ekoloških NVO) bila u prilici da bude na suštinski način uključena u argumentovani javni dijalog oko realizacije, kako se kasnije ispostavilo, neadekvatnog plana izgradnje četiri brane na Morači.

Bez obzira na neprimjerenu medijsku kampanju koju su finansirali već svima u našem regionu poznati centri moći i pokušaj manipulacije najšire javnosti od strane (pre)plaćenih domaćih i stranih eksperata, ispostavilo se da je, ipak, u Crnoj Gori moguće pronaći ljude koji su nestranačke ličnosti a koji imaju itekako znanja i volje da stanu u zaštitu javnog interesa.

Moram priznati da sam na prvoj konferenciji za novinare koje su organizovale kolege iz Green home-a, a na kojoj sam prezentovao stav, ne samo matične organizacije, o neadekvatnoj informisanosti najšire javnosti o benefitima koje će građani/ke Crne Gore imati od eventualne izgradnje 4 brane na Morači, u stomaku osjetio da će naše javno zastupanje o zaštiti javnog interesa biti na najvećem ispitu do tada. Većem i od vremena kada su isti centri planirali potapanje Tare. Većem i od borbe za filtere u Željezari.

Zašto baš u stomaku, pitaće se možda neki od vas, koji i pored svoje svakodnevne borbe za golu egzistenciju imate malo vremena i dovoljno volje pročitati ovo moje javno iznijeto razmišljanje?

Odgovor bi bio - zato što sam u tom momentu zaista strahovao da običnom građaninu/ki priča o zaštiti javnog interesa liči na prodavanje magle, a svi mi ekološki aktivisti – grupa zaluđenika kojoj su važniji ptice, gmizavci ili ribe od ljudi i koji ne razumiju realne probleme kao što su, na primjer, dugovi sa struju ili komunalne usluge ili drugi računi koji se moraju a (pre)često nemaju odakle platiti. Drugim riječima, nijesam bio siguran koliko imamo čvrst stomak da svarimo dosta kompleksnu priču o pravilnom korišćenju hidropotencijala.

Na moju veliku sreću, taj osjećaj je trajao veoma kratko. A onda je nešto što se zove optimizam opet preovladalo i bio sam ubijeđen da će upravo ekologija uma biti ta odskočna daska za suštinski razvoj demokratske svijesti u našoj više ne tako mladoj ekološkoj državi. Naravno dugoročno gledano, jer čvrsto vjerujem da ništa dobro ne dolazi samo i preko noći. Za sve je kvalitetno je potreban čitav proces, koji uključije i održivo planiranje, što je pomenutom planu dokazano nedostajalo.

Na našu žalost, bojim se da tek počinju isplivavati planovi kojima je održivost od početka bila neodrživa.

Upravo zato želim podijeliti sa vama užasavanje od teorija da će cijeli gradovi biti ugašeni ukoliko građani/ke Crne Gore prestanu da vraćaju tuđe dugove, plaćaju tuđe račune i tuđe ugradnje. Sve te priče o famoznim repro lancima, malim i srednjim preduzećima u potpunosti oslonjenim na posrnule i za slobodno EU tržište nepripremljene industrijske komplekse, decenijama su rabljene i vjerujem konačno potpuno izrabljene. Isto kao i sami industrijski kompleksi koji trentno služe za sve svrhe više nego što je zaštita javnog interesa. Isto kao i razni profiteri koji su uvijek tu kada se pokažu karte (ili ugovori).

Ako se želi govoriti argumentima a ne kockati sa našim sudbinama, potrebno je pažljivo isplanirati koncept budućeg i održivog razvoja i uzeti u obzir sve prirodne potencijale koje možemo pametno i pravilno koristiti. Prije svega proizvodnju hrane. Da su se u prethodnih 20 godina sredstva kojima smo plaćali tuđe dugove, račune i ugradnje, ulagala u poljoprivrednu proizvodnju mislim da neću biti jedini koji vjeruje da bi danas bili u mnogo boljem položaju i da bi stopa nezaposlenosti bila manja a standard i zdravlje na mnogo zavidnijem nivou.

To mi konačno daje šlagvort da završim ovu priču i bliže pojasnim naslov.

Naime, jedan od domaćih stručnjaka u okviru studije procjene uticaja izdradnje 4 brane na Morači na, između ostalog, i ribe, ukazao je na jedan fascinantan detalj - uopšte ne znamo koliko ljudi u Crnoj Gori živi od ribarstva. O tome koliko se tu novca okreće, analize koliko je ovaj segment uveden u zakonske okvire, ili procjene o postojećem repro lancu nema tačnih zvaničnih podataka.

Zašto? Pa zato jer je mnogo lakše “prodavati maglu“ nego graditi ozbiljne razvojne planove. Jer je lakše ugraditi sebe u neke izakulisne radnje nego u dugotrajne procese koji će nekim budućim pokoljenjima omogućiti da žive bolje od nas.

Krap se recimo pokazao kao izdržljiva vrsta. Preživio je čak i u mojkovačkom jalovištu.

I mi stanovnici Balkana, preživjeli smo različite prirodne i neprirodne nepogode.

I plaćali i plaćamo tuđe dugove, račune, ugradnje...

Ukoliko želite u ulagati u budućnost svoje djece, nadam se da ćete prepoznati i ono za šta se vrijedi (iz)boriti.

Vrijeme je.

( Aleksandar Perović )