čas anatomije
Pismo za M.Đ.
Da li je moguće da ne osjećate najiskreniji puls naroda ove zemlje koji Vam, kada se sklone sve Vaše izborne manipulacije i korupcije, poručuje: ”Dosta je!”
Otvoreno pismo predsjedniku DPS-a, Milu Đukanoviću
Da li ste svjesni da ste teret Crnoj Gori?
Da li shvatate da godinama kočite ovu malu zemlju svojim velikim “poslovima”?
Da li osjećate da, zajedno sa Vašom privatnom firmom “DPSDP”, sve više i sve bolnije postajete teg za našim tankim i nejakim vratom?
Da li vidite da svi, sve češće i sve upornije, upiru prstom na nas, misleći na Vas?
Da li čujete da tiho, ali sve glasnije, progovaraju Amerikanci: “Stratfor” prije tri godine ocjenjuje da je organizovani kriminal zahvatio cijelu Crnu Goru, uključujući i Vašu Vladu.
Da li čujete kako se sve jasnije javljaju Evropljani, Edvard Kukan: “Takvih slučajeva ima nekoliko i činilo mi se nepravednim da izdvajam samo Telekom Crne Gore. Svi znaju o čemu se radi”.
Da li čujete kako sve oštrije šapuću Njemci: ”Crna Gora je u mnogim oblastima i dalje veoma udaljena od evropskih standarda, a kao jedina demokratska država Evrope, nije doživjela smjenu vlasti poslije sloma komunizma”.
Da li čujete da niko više od Vaših inostranih “partnera” ne ćuti, sem Vi?
Da li možete da razaznate da se stidimo, da nam obrazi crvene, kada otputujemo vani, zbog Vas i Vaših?
Da li ste pogledali nedavne novosti koje to potvrđuju, koje demistifikuju – tek ste sedmi na listi najpopularnijih osoba Crne Gore?
Da li zaista vjerujete da ćete moći ovako dovijeka – dijeljenjem podijeljenog, svađanjem posvađanog, siromašenjem siromašnog naroda?
Da li stvarno mislite da ćete Vaše bogatstvo, Vaše privilegije i Vašu moć ponijeti sa Vama – u penziju, u drugu državu ili u grob?
Da li ste istinski ubijeđeni da će zločini, nepočinstva i nedjela u kojima ste učestvovali Vi i Vaši, ostati zaboravljeni, nedirnuti i nerasvijetljeni?
Da li zaista mislite da smo zaboravili i da ćemo zaboraviti sve one istine, izjave o Vama, kao što je ova, nekadašnjeg italijanskog ministra finansija i prethodno dugogodišnjeg šefa državne Agencije za borbu protiv mafije Otaviana Del Turka: “Bez Đukanovića ne bi bilo Prudentina, najmoćnijeg, najbogatijeg i najopasnijeg švercera na Mediteranu. S druge strane, bez Prudentina ne bi bilo Đukanovića"?
Da li možete i da pomislite da će dugogodišnje drugovanje sa Kalićima, Šarićima, Keljmendijevima, tolerisanje svih sličnih “dobrih momaka”, koji su mladima doturali drogu iz dalekih zemalja, da li možete da pomislite, pitam, da će šurovanje sa takvima biti zaboravljeno, proći nekažnjeno?
Da li ste ozbiljni kada vjerujete da “ona”, telekom-sestra i sve takve i takvi, neće odgovarati za nezakonito stečeno, ukradeno?
Da li, najiskrenije, ikako možete pomisliti da “onaj”, brat-bankar neće polagati račune za sve što je uz Vašu pomoć učinio, prikrio, sklonio?
Da li se sjećate da se Vaš brat po politici, Slobodan Milošević, isto tako, u jednom trenutku, osjećao svemoćnim?
Da li naslućujete da će se, ako ne u liku ovog, sve osim hrabrog naroda, onda u liku nekog drugog, domaćeg ili stranog “kolege”, kad - tad pojaviti izdajnik i rušitelj Vaš, kao što ste Vi bili Miloševićev?
Da li Vam je shvatljiva poruka koja je i Vama, preko Hrvatske, poslata u vidu sanaderovske, remetinačke robije?
Da li je moguće da na svojoj koži ne osjećate nadolazeću istinu biblijskih, metaforičnih i simboličnih riječi: ” Ko se mača lati, od mača će i poginuti.”
Da li ste svjesni, gospodine Đukanoviću, da će istorija pisati o Vama onako kako joj mi naredimo, a ne Vi i Vaši?
Da li ste sposobni da pogledate u budućnost i tamo, u njenima maglama, spoznate sebe i uočite svoje pravo, zaslužujuće mjesto?
Da li mislite da je ono što tamo vidite, da je Vaš tamošnji lik, lik čovjeka koga je narod poštovao? Lik velikana? Lik osloboditelja? Lik oca nacije? Lik poput naših davnašnjih vladara? Ne. To nije lik. To je maska velikih sila. To, što tamo, u neuhvatljivim vrtlozima budućeg, siguran sam, morate vidjeti, samo je marioneta. Tek majušni Milo Đukanović koji je “donio” nezavisnost ne nama, već strancima, svojima, i naravno – sebi. Jer, ne živi se od nezavisnosti, koliko god mi žudjeli za njom, već od novca i hljeba. To nije lik. To je bunar korupcije i zločina. To nije lik. To je kasa u koju se, tada ćemo reći, onih dvadeset godina slivao naš novac. To nije lik. To je naše ružno naličje, devedesetih izašlo na Sunce nakon vjekova despotije i decenija komunizma. To je, vi ste gospodine Đukanoviću, amalgam onog najgoreg što su ovdje porađali kralj Nikola i Josip Broz.
Da li ste, zaista, ubijedili sebe da smo baš toliko nebitni, koliko Vam svakodnevno, kukavički i podanički pokazujemo?
Ako jeste, pitam Vas gospodine Đukanoviću - da li ste čitali Borislava Pekića? Velikan je napisao rečenicu koju morate imati u vidu: “Narod koji i ne pomišlja da brani svoje velike 'ključne slobode' može ustati u odbranu neke ništavne. Narod koji podnosi da ne utiče na svoj život, može lako ne pristati na poskupljenje bioskopskih ulaznica”.
Da li zaista ne uviđate da se Vaš manevarski prostor sužava kako vrijeme odmiče?
Da li znate da ćemo zarad pravde i istine tražiti da jednog dana, nadamo se brzo, položite sve račune koji su se nagomilali oko Vas i Vama bliskih?
Da li ste makar trunku svjesni da ćemo zarad slobode, kad – tad, osloboditi institucije koje su za Vas zarobili Vaši - vujanovići, krivokapići, lukšići, medenice, čarapići, roćeni, markovići, vučinići, mugoše…?
Da li mi vjerujete kada Vam, sada, u ime svih mladih, ali i mnogih drugih, obećavam da nas nećete poraziti u ovoj, velikoj borbi protiv kriminala i zla, protiv Vas i Vaših?
Da li je moguće da ne osjećate najiskreniji puls naroda ove zemlje koji Vam, kada se sklone sve Vaše izborne manipulacije i korupcije, poručuje: ”Dosta je!”
Da li je moguće da ne osjećate da ste prevršili svaku mjeru?
Da li je moguće da srljate u nemoguće?
( Marko Milačić )