Umjetnička odiseja ili potraga za sjajnom srebrnom zvijezdom

Znao sam...

Rem Kolhas (Rem Koolhaas), proslavljeni arhitekt, neće lično voditi projekat rekonstrukcije i adaptacije bivšeg bioskopa u gradiću Hadson - udaljenom 2 sata vožnje od Njujorka - u Centar za očuvanje umjetnosti performansa (Center for the Preservation of Performance Art - CPoPA), iza kojega stoji, u funkciji klijenta, niko drugi do proslavljena umjetnica Marina Abramović.

Posao je dobio Šohei Šigemacu (Shohei Shigematsu), momak iz Kolhasovog ureda - Office for Metropolitan Architecture - OMA. Čitav proces će se odvijati pod budnim Kolhasovim okom, naravno, ali će izostati, sasvim je izvjesno, njegov cjelovit angažman.

Bio je čvrst i romantičan kao grad koji je volio. Iza njegovih naočara u crnom ramu bila je sklupčana seksualna snaga mačke iz džungle.

Hoću da kažem da nije bilo teško pretpostaviti da će desiti upravo to što se desilo - ali sam ipak gajio ludu nadu da će veliki Holandez ovoga puta ipak uzeti stvari u svoje ruke i proigrati neku novu varijantu.

Kako bilo, u međuvremenu se na Internetu - artinfo.com - pojavio tekst, tj. razgovor, koji je sa Šigemacuom vodila moja omiljena novinarka opšte prakse Džanel Zara (Janelle Zara). Tokom razgovora je otklonjen dobar dio nedoumica po pitanju inicijalnih faza projekta Hadson - pa sam u to ime čitavu tu stvar lijepo preveo za sljedeći broj - između ostalog i iz razloga što je pomenut i MACCO Cetinje - Marina Abramović Community Centre Obod Cetinje.

Zarin tekst je okešan na Net prošlog četvrtka - pola sata nakon što sam na adresu redakcije poslao tekst koji ste imali prilike da čitate prošle subote. Nije mi žao zbog toga, ako se razumijemo, ali je Zarina ekspeditivnost učinila bespredmetnim moje dalje pokušaje da predvidim u kojem će se pravacu razviti koncept budućeg centra u Hadsonu...

I sad bi bilo pametno da otvorim drugu temu, ali mi iz glave ne izlaze tri stvari...

Prva stvar je onaj nevjerovatan intro Vudi Alenovog filma Menhetn:

"Prvo poglavlje. Bio je čvrst i romantičan kao grad koji je volio. Iza njegovih naočara u crnom ramu bila je sklupčana seksualna snaga mačke iz džungle. Oh, ovo mi se sviđa. Njujork je bio njegov grad, i uvijek će biti!".

Mada mnogo bolje zvuči u originalu:

Muzička podloga je Geršvinova Rapsodija u plavom - dok se na platnu/ekranu izmjenjuju živi prizori sa ulica Menhetna.

"Chapter One. He was as tough and romantic as the city he loved. Behind his black-rimmed glasses was the coiled sexual power of a jungle cat. Oh, I love this. New York was his town, and it always would be!".

Muzička podloga je Geršvinova Rapsodija u plavom - dok se na platnu/ekranu izmjenjuju živi prizori sa ulica Menhetna.

Menhetn sam prvi put gledao negdje krajem osamdesetih u Zagrebu, sa... OK, preskočiću ime... koja je upravo bila došla iz Njujorka, na kratko... što i nije toliko bitno za ovu priču.

Najbitnije je da sam tada od nje dobio primjerak njujorškog časopisa, tj. mjesečnika - Interview. Na posljednjoj strani mjesečnika je bio kalendar za taj mjesec - jun, recimo - koji je uradila Marina Abramović - naime, svakog mjeseca je uredništvo ukazivalo čast jednom umjetniku, uglavnom opskurnom, da uradi kalendar. Njen kalendar je, sjećam se, bio u obliku spirale, tj. narandžaste zmije sklupčane u spiralu - i čini mi se da je ta zmija na oba kraja imala po jednu glavu - a obje glave su siktale raspolućenim jezicima.

Kalendar je bio potpisan, naravno...

OK... preskočiću ime, definitivno... je bila - i ostala, kladio bih se - vrlo komunikativna, pa je negdje na Menhetnu ustartovala Marinu Abramović i dobila autogram - a kako je tada ipak navijala za Dejvida Vojnarovica (David Wojnarowicz - njujorški umjetnik, vrlo prominentna figura na sceni osamdesetih), meni je palo u zadatak da navijam za Marinu Abramović.

I navijao sam... kad god mi se ukazala prilika.

Druga stvar je kuća Marine Abramović - koja se nalazi negdje u blizini budućeg centra - u kompletu sa ta dva njena stana na Menhetnu - jedan se nalazi u Sohou, i taj je na prodaju (cijena je 3,5 miliona dolara, možda je i prodat u međuvremenu), a drugi ce nalazi u Tribeki - i to je njen novi stan.

Kuću je projektovao arhitekt Denis Vedlik (Dennis Wedlick), a izgrađena je početkom devedesetih godina prošlog vijeka za stanovitog ljekara i njegova tri odrasla sina. Predviđeno je bilo da svaki od članova te muške porodice koristi po jednu sobu, tj. čitavo krilo/krak na spratu - osnova sprata je u obliku zvijezde šestokrake, što je vrlo interesantno jer je ukupna korisna površina tek 320 m2 - a u preostala dva krila/kraka su organizovana kupatila - u svakom po jedno.

Kuću je projektovao arhitekt Denis Vedlik (Dennis Wedlick), a izgrađena je početkom devedesetih godina prošlog vijeka za stanovitog ljekara.

Nakon što je gospođa Abramović kupila kuću - trebalo joj je, kako kaže, čitavih 30 sekundi da odluči da je kupi, jer je kuća bila nevjerovatno prozračna, a otvarala je poglede u svim pravcima - pokrivala je 360 stepeni, na stranu to što je u osnovi imala zvijezdu, oblik koji je od posebnog značaja u njenom umjetničkom opusu - Vedlik je uradio kompletnu adaptaciju kuće na osnovu par šturih inputa vlasnice - tipa: Kuća je preteška Denise, učini je lakšom; ili: Hoću da je ovo bijelo Denise - a poslije je na sva usta hvalio umjetnicu jer nikada nije insistirala ni na jednom određenom detalju i nikada nije mijenjala mišljenje nakon što bi donijela neku odluku.

Marina Abramović ima te nevjerovatne priče. Kladio bih se da barem polovinu smišlja na licu mjesta - ili barem varira predložak, na opšte oduševljenje auditorijuma. Jednom sam je slušao, na nekoj lokalnoj radio stanici u Beogradu, negdje sredinom devedesetih, recimo, kako uživo priča o srebrnoj zvijezdi petokraci na poleđini neke knjige - koju je dobila kao dijete od roditelja na poklon za rođendan - pa je sakrila tu knjigu sa zvijezdom ispod kreveta - pa se svako malo zavlačila ispod kreveta, a zvijezda je sijala i sijala i sijala - pa je onda otišla u bijeli svijet, pa se vraćala u Beograd, u roditeljski stan, i tražila i tražila i tražila tu knjigu - ali nije mogla da je nađe.

Onda je do u beskonačnost objašnjavala vremenski kontekst - čudno je bilo to što je u vrijeme komunizma imala knjigu sa srebrnom zvijezdom, a ne sa uobičajenom crvenom - pa je pričala kako je pokušavala kod prijatelja da pronađe istu takvu - lektira, što li - ali se niko nije sjećao te knjige sa srebrnom zvijezdom na poleđini.

Pa je osmislila projekat: da snima razgovore sa roditeljima o najtananijim sjećanjima iz djetinjstva, između ostalog i o toj knjizi itd.

Kasnije sam besomučno listao sve njene monografije koje su mi pale šaka u potrazi za pričom o toj srebrnoj zvijezdi - ali bezuspješno, naravno.

Kasnije sam besomučno listao sve njene monografije koje su mi pale šaka u potrazi za pričom o toj srebrnoj zvijezdi - ali bezuspješno, naravno.

Kad se pojavio Internet - prekopavao sam uzduž i poprijeko - i opet ništa.

To su te njene priče...

OK - prelazim na stanove...

Za razliku od stana u Sohou - koji je čist i prozračan, bijelih zidova, i nekako ženski mek, a u isto vrijeme oštar i do bola minimalistički opremljen, bez ikakvih suvišnih detalja - stan u Tribeki je nekako siv i budi reminiscencije na Porodicu Adams (Mortiša!).

U obije varijante namještaj je, kao što rekoh - minimalistički - s tim da su vješto izmiksani autentični modernistički komadi iz šezdesetih (Charles & Ray Eames, Gio Ponti, Kazuhide Takahama, Olivier Mourgue) - sa savremenim komadima dizajniranim otprilike u istom stilskom ključu (Moroso/ Patricia Urquiola, Ron Arad; Tokujin Yoshioka).

Na jednom mjestu Marina Abramović kaže da ništa ne kači na zidove:

"Nikada nema nikakvih umjetničkih djela jer ja pravim umjetnost. Ne želim da ih vidim, jer onda nikada ne bih imala novu ideju."

Čini mi je se da je to tek dio istine - moguće je da je takav stav dijelom motivisan i njenim životnim stilom - poznato je da ne voli da radi ni kući, ni u studiju - i da joj toplina doma, ako izuzmemo kadu, ne znači previše - što navodi na zaključak da rođena umjetnica, par excellence naratorka, možda jednostavno ne želi da bilo što odvlači pažnju prijatelja/gostiju u njenom domu - sa tema koje su trenutno u opticaju.

Ne znam, ali stanovi pretrpani koječime odvlače pažnju - u prvom redu prijatelja i poznanika - dok prazni stanovi upućuju na kontakt među ljudima koji su se u njima zatekli.

Treća stvar je to plakanje...

Dakle, imamo 3 objekta - dvije stolice i sto između - zatim umjetnicu, Marinu Abramović, koja je sjedjela na jednoj od stolica - i posjetioce - koji su se mijenjali na drugoj stolici. Ideja je bila da posjetioci sjede oči u oči sa umjetnicom, koliko dugo žele ili koliko mogu da izdrže.

I ljudi su plakali - svi osim Alena Rikmana (Alan Rickman), britanskog glumca, jer ne postoji ništa na svijetu što bi njega rasplakalo.

Bio je to centralni performans retrospektivne izložbe "Marina Abramović: The Artist Is Present" (Umjetnik je prisutan), upriličene u Muzeju moderne umjetnosti u Njujorku (MoMA) od 14. marta do 31. maja 2010. godine.

Umjetnica je svakog radnog dana, u vrijeme trajanja izložbe, 7 sati nepomično sjedijea u atrijumu muzeja - petkom 10 sati, jer petkom muzej radi duže - što je na kraju iznosilo tačno 700 sati sjedjenja.

I ljudi su plakali - svi osim Alena Rikmana (Alan Rickman), britanskog glumca, jer ne postoji ništa na svijetu što bi njega rasplakalo.

Kasnije su pričali o nekom nevjerovatnom kontaktu sa umjetnicom... a meni je bilo žao što to nisam ovjerio uživo - ali i na fotkama/portretima učesnika u performansu koje je snimio Marko Aneli (Marco Aneli) i koje imate na Internetu - može svašta da se vidi.

( Borislav Vukićević )