Kasno Marko na Kosovo stiže

Ovih dana razvila se živa polemika o tome da li je Zakon o ustavnom sudu usklađen sa najvišim pravnim aktom Crne Gore. U tome sada prednjače oni koji su 2007. godine kada je donošen Ustav uglavnom ćutali, a pogotovu se nijesu živi čuli o normi iz člana 143 stav 1 tačka 3 Ustava kojom je Ustavnom sudu Crne Gore stavljeno u nadležnost da “odlučivanje o ustavnim žalbama zbog povrede ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, nakon iscrpljivanja svih djelotvornih pravnih sredstava”.

Sadašnji dušebrižnici međutim nijesu se oglašavali, niti riječi progovorili ni 2008. godine kada je u Skupštini raspravljano i kada je donošen Zakon o Ustavnom sudu.

A upravo tada je u skupštinskoj raspravi najviše pažnje posvećeno tim novim nadležnostima Ustvanog suda i tom novom institutu ustavne žalbe, koja je u odnosu na Ustav iz 1992. godine, posve drugačije ustavno definisana.

U raspravama koje su tada vođene na Skupštini i radnim tijelima, sa pravom je isticano da je odlučivanje o ustavnoj žalbi kvalitativno nova nadležnost Ustvanog suda, koja je na liniji najboljih međunarodnih iskustava i međunarodnih standarda, i zahtjeva za najvećom mogućom zaštitom ljudskih prava i sloboda.

Upravo je definisanje vrste, odnosno oblika odluke Ustavnog susda po ustavnoj žalbi bila i najveća dilema i izazvala je najviše rasprave na sjednici Skupštine, a pogotovu na Odboru za ustavna pitanja i zakonodavstvo, kojim je tada predsjedavao jedan od sadašnjih sudija Ustavnog suda.

Tadašnji ministar pravde, a sada jedan od sudija Ustavnog suda, rekao je tom prilikom “da je kada su pisali tekst zakona o Ustavnom sudu njihovo početno opredjeljenje bilo da je dovoljno da Ustavni sud donese deklarativnu odluku za slučaj ako utvrdi da je pojedinačnim aktom državnog organa povrijeđeno ljudsko pravo ili slobode.

Međutim, međunarodni eksperti koji već dugo primjenjuju ovaj institut uvjerili su nas da se na tome ne možemo zadržati, već da Ustavnom sudu damo ovlašćenje da za slučaj kada utvrdi da je povrijeđeno ljudsko pravo pojedinačnim aktom, donese odluku o ukidanju ili poništenju pojedinačnog akta”, rekao je tada ministar pravde.

U Predlogu zakona o Ustavnom sudu, što je tadašnji ministar posebno naglasio, čak je bilo normirano da u nekim sitacijama Ustavni sud o ustavnoj žalbi “odluči u meritumu i to u situacijama kada priroda tog prava to zahtijeva”, što sam lično podražavao. Međutim, režimlije amandmanima to makoše. I danas sam uvjeren da je i ta norma i ta nadležnost Ustavnog suda bila u skladu sa Ustavom, jer je najviši pravni akt ostavio prostor i mogućnost da se Zakonom o Ustavnom sudu propiše i ta nadležnost Ustavnog suda.

Ukazivao sam i tada, da je ovo urađeno prije svega zbog nedostatka kadrovskih i drugih kapaciteta Ustavnog suda. Podsjetio sam na nedopustivu diskrepancu između brojnih i značajnih nadležnosti Ustavnog suda i broja sudija Ustavnog suda.

Naime Ustavom je, nažalost, broj sudija Ustavnog suda “zakovan” na svega sedam. Međutim, svakome razumnom potpuno je jasno da ovoliko nadležnosti Ustavnog suda i ovoliko predmeta, pogotovu ovoliko ustavnih žalbi, ne može da riješi ni mnogo, mnogo veći broj sudija od ovog koji je Ustavom preciziran i koji sada ima Ustavni sud. Očigledno je da će, imajući u vidu stanje zaštite ljudskih prava i sloboda u Crnoj Gori, a na temelju dosadašnjih iskustava, Ustavni sud sve više biti prosto zatrpan ustavnim žalbama.

Ovakvim definisanjem instituta ustavne žalbe u Ustavu Crne Gore, Ustavni sud je pozicioniran i kao svojevrsni sud redovne nadležnosti četvrte pravne instance. Dakle, svaki građanin Crne Gore koji smatra da mu je pojedinačnim pravnim aktom bilo kojeg državnog organa, pa i presudom Vrhovonog suda, povrijeđeno pravo i sloboda, ima mogućnost da Ustavnom sudu podnese ustavnu žalbu, a ovaj obavezu da o njoj odluči.

Dakle svi oni koji smatraju da je Zakon o Ustavnom sudu u saglasju sa Ustavom Crne Gore, potpuno su u pravu. Sasvim je drugo pitanje je da li je održiva ustavna nelogičnost, gdje se u jednoj normi Ustava propisuje da je “Vrhovni sud najviši sud u Crnoj Gori”, a drugom normom se precizira da Ustavni sud odlučuje i o ustavnoj žalbi, što če reći, čak i povodom odluka Vrhovnog suda.

Time se zapravo htjelo kazati da je Ustavni sud i u Crnoj Gori, kao i u mnogim drugim državama “vrh pravne piramide”. Nažalost, kod nas se doista često čuju opravdane konstatacije da je Ustavni sud Crne Gore, veoma podložan političkom uticaju režimskih struktura.

Očigledno je, da je za sve one koji su se sada, nakon pet godina sjetili da se bave problematikom ustavne žalbe najprikladnija ona narodna “Kasno Marko na Kosovo stiže”. A ako bilo ko ima pretenziju da nešto mijenja po pitanju ustavne žalbe, i pravnim laicima je jasno da se to ne može raditi inicijativama za ocjenu ustavnosti Zakona o Ustavnom sudu, već jedino, i isključivo promjenama Ustava Crne Gore. Međutim, evidentno je da Ustav u tom dijelu ne treba dirati.

( Vuksan Simonović )