Prljave tajne

Nedavni medijski izvještaji u vezi sa parlamentarnom „kontrolom“ obavještajnih službi u Crnoj Gori i kasniji navodi o postojanju paralelne obavještajne jedinice pod kontrolom ministra Milana Roćena i bivšeg premijera Mila Đukanovića – koja navodno prati opozicione političare, ambasadore, novinare i predstavnike NVO sektora – podsjetili su me na prilično neobičan incident koji se desio 2008. godine pred kraj mog mandata na mjestu koordinatora UN u Crnoj Gori.

Kada primite telefonski poziv kasno uveče iz sjedišta UNDP-a u Njujorku, znate da vijesti ne mogu biti dobre. Tako je i bilo 14. januara 2008. kada sam primio prilično paničan poziv, dok sam večerao sa jednim prijateljem, od Kori Udovički – tadašnje generalne podsekretarke UNDP-a zadužene za naš region – i njene zamjenice Cihan Sultanoglu.

Navodno, nešto ranije toga dana na jednom događaju u Njujorku, zamjenici gospođe Udovički prišao je tadašnji crnogorski ambasador u UN, Nebojša Kaluđerović. Upravo je bio primio telefonski poziv od ministra Roćena – koji je u to vrijeme navodno takođe bio van Crne Gore – u kome je ministar izrazio zabrinutost zbog sadržaja jednoh privatnog i-mejla koji sam poslao ambasadoru jedne zemlje članice Evropske unije, a koji se ticao mogućeg imenovanja jednog bivšeg ruskog diplomate na mjesto novog šefa UNDP-a u Crnoj Gori.

Naravno, UN cure kao sito, pa nije bilo iznenađenje da se unutar diplomatske zajednice u Podgorici tračarilo o ovom imenovanju i spekulisalo da li je ovaj bivši kremaljski diplomata poznavao ministra Roćena – u vrijeme dok su obojica bili u Moskvi – da li je istina da je taj bivši ruski diplomata preko bračne linije bio povezan sa Lavrovim, ili da je zatvorio jedan antikorupcijski projekat u zemlji u kojoj je radio, na zahtjev predsjednika te zemlje, kao i da li je prihvatio da jedan ruski aluminijumski oligarh navodno finansira jedno dječije takmičenje UN vezano za ekološku svijest.

I sve se to događalo u kontekstu ogromnih ruskih investicija u Crnoj Gori, Deripaskinog preuzimanja KAP-a, čestih međunarodnih medijskih izvještaja u kojima je Budva opisivana kao „Moskva na moru“ i upozorenja bivšeg ministra Mića Vlahovića da će ubrzo ruski interesi diktirati ne samo tip auta koje će voziti šef diplomatije, nego i njegovu boju. Niko, ni u najluđim snovima, nije pretpostavljao da će ruske investicije dovesti do teških kriminalnih optužbi u vezi sa Zavalom ili potencijalnog bankrota KAP-a nekoliko godina kasnije.

Međutim, iako je sve ovo bilo tek nešto više od diplomatskog naklapanja, ono što je stvarno zabrinjavalo je kako je ministar spoljnih poslova u zemlji u kojoj sam službovao kao šef UN – sa diplomatskim pravima i privilegijama koje idu uz to zvanje – mogao da zna sadržaj privatnog i-mejla koji sam ja poslao drugom ambasadoru.

Tokom prilično dugog telefonskog razgovora sa podsekretarkom Udovički i njenom zamjenicom Cihan Sultanoglu, nekoliko puta sam ih pitao jesu li pitale odakle ministru pristup tom i-mejlu, jesu li tražile kopiju tog i-mejla i, konačno, da li žele kopiju mog originalnog, prilično bezazlenog, i-mejla. Odgovor na sva tri pitanja je bio ne, ne i ne. Činilo se da za visoku zvaničnicu Ujedinjenih nacija nije ni iznenađujuće, ni zabrinjavajuće što neki ministar ima uvid u privatnu prepisku jednog od zvaničnika u službi UN, niti što se zapravo na osnovu takve informacije na prijemu u Njujorku iznosi jedna neformalna žalba.

U i-mejlu koji sam poslije toga, 15. januara 2008. godine, poslao Kori Udovički još jednom sam nagovijestio da bi možda bilo korisno zahtijevati od ministra izvor materijala radi procesuiranja.

U odgovoru, koji je iz sjedišta UNDP-a stigao 17. januara, potpuno je ignorisano pitanje kako, zašto ili na koji način je ministar Roćen imao pristup ili saznanje o privatnoj i-mejl prepisci.

Možda je bilo naivno s moje strane očekivati i-mejl od Kori Udovički u kome se izražava šok što se ispostavilo da jedna vlada domaćin ima pristup privatnoj prepisci jednog zvaničnika UN sa diplomatskim privilegijama i vjerovatno je bila samo moja pusta želja to što sam od UNDP-a očekivao čvrstu opredijeljenost da ispita slučaj, što oni naravno nisu uradili.

Međutim, zasigurno sam bio iznenađen kada sam pročitao posljednju rečenicu i-mejla u kojoj se nalazila upečatljiva fraza „pod ovim okolnostima, moram da procijenim da li je UNDP zaista pravi izbor za vas“. Ostalo je, naravno, istorija, ali nameće se pitanje da li je ovo bio dio nekog obrasca ili samo incident.

Zasigurno, određenom broju ambasadora, za koje bi se reklo da zarađuju svoju platu, rečeno je da bi, ukoliko nastave da se tako javno interesuju za crnogorske poslove, neko mogao odlučiti da se zainteresuje za njihov privatni život; Barem jednom od ovih ambasadora to je rekao zvaničnik ministarskog ranga. Oba ambasadora su bili homoseksualci.

A ovo je možda najpodmukliji, a ipak banalan, aspekat „nadzora“. Ne radi se o tome da se otkrije šta mislite i govorite, jer istina je istina, nego o tome da privatni životi – a tako se zovu upravo zato što su to vaši privatni životi – stvaraju plodno tlo za kampanje kaljanja i prljave taktike.

Sve što se u ovom smislu može reći je da javnost nije glupa i da izbijanje na vidjelo „prljavih tajni“ – izmišljenih ili prosto malo „namještenih“ – predstavlja najsigurniji znak da zaista postoji paralelni „obavještajni sistem“, ali i da vi koji ste ukaljani govorite istinu i da, u konvencionalnom dijalogu, nema odgovora na to što kažete.

( Garret Tankosić-Kelly )