Autostoperski vodič kroz neoliberalizam

Prije nekoliko dana jedan prijatelj mi je rekao kako mu se čini da je u osnovi svakog mog teksta zapravo neka antikapitalistička priča. Možda, ali samo u određenoj mjeri. Iako bih volio da je Pop-litika novinski ekvivalent kultne serije Sajnfeld – dakle, sukcesivni niz sedmičnih priča ni o čemu – to nikako da se ostvari. Kad god krenem da pišem ni o čemu, spotaknem se na posljedice “kraja istorije” i priča odmah dobije temu.

Stoga, moj prijatelj je samo djelimično u pravu: ova kolumna bavi se onim što ideologija i praksa neoliberalizma ostavljaju za sobom, ali i tome svojstvenim svjetonazorima i procesima koji razaraju društvene odnose, podređuju kulturnu supstancu tržišnoj logici i obesmišljavaju političko predstavljanje kao takvo. Ako pažljivije oslušnete glasnogovornike ovog kulta, uvidjećete da svoj nauk nastoje prikazati kao de-ideologizovanu, de-politizovanu istinu o svijetu.

Ukratko, tržište se nalazi van opsega političkog.

Oni se kao ne bave politikom, već od nje štite “silu prirode” – Tržište, taj generator progresa koji bi država da stavi pod svoju čizmu. Tako nas neoliberali, odnosno libertarijanci, hoće ubijediti da tržište transcendira državu, pa da, shodno tome, svaka državna intervencija nije ništa drugo do surovo ograničavanje individualnih sloboda. Ukratko, tržište se nalazi van opsega političkog.

Međutim, još od Marksa znamo da je ekonomsko nemoguće misliti izvan politike, što znači da je ekonomija uvijek politička ekonomija. U tom smislu, neoliberalno propovijedanje autonomije tržišta nije ništa drugo do politički program.

Država se nastoji predstaviti kao tromi birokratski aparat koji ljudima donosi više štete no koristi: građane privikava na otupljujuću izvjesnost, pa tako promoviše pasivnost, koja opet ima za posljedicu usredsređenost na lokalno i odsustvo svake inicijative. S druge strane, tržište je mehanizam koji počiva na riziku i neizvjesnosti, ali stvara i održava kreativnost, inovativnost, preduzimljivost, pa je kao takav nužno usmjeren na globalno i okrenut ka budućnosti. Kada država pokušava da ograniči tu neshvaćenu divotu, ona zapravo atakuje na slobodu svojih građana.

Drugim riječima, građanin se mora transformisati u preduzetnika.

Međutim, ako pažljivije razmotrite priču promotera ove ideologije, primijetićete da je sloboda isključivo vezana za tržište. Šta to znači? Sigurnost koju nudi država neophodno je zamijeniti neizvjesnošću tržišta, tako da se građanin mora podrediti i prilagoditi logici permanentnog rizika. Drugim riječima, građanin se mora transformisati u preduzetnika. Ova perspektiva je opasna, i to ne samo zato što banalizuje i vulgarizuje neke od fundamentalnih postavki modernog društva, već zato što stvara subjekte idealne za državni i svaki drugi oblik kontrole.

Preduzetnik se posmatra kao subjekat koji “prihvata stvarnost” prilagođavajući svoje ponašanje tako da postane osjetljivo na promjene u okolini i u stanju da na njih reaguje po logici ekonomske računice.

Po Mišelu Fukou, najznačajnijem misliocu prošlog vijeka, svođenje pojedinca na kategoriju homo oeconomicusa, odnosno subjekta kog pokreće isključivo njegov sebični interes i želja za uvećanjem profita, čini njegovo ponašanje savršeno racionalnim, što znači da će na predvidljiv način reagovati na sistemske promjene vještački uvedene u okolinu. I zato je homo oeconomicus neko ko je savršeno podložan upravljanju. Stoga, deklarativno se zalažući za oslobađanje ekonomije od politike, neoliberalizam u praksi zapravo sprovodi samo jedno: upražnjavanje političke moći oblikuje po načelima tržišne ekonomije.

Štaviše, iako predstavlja državu kao neprijatelja tržištu, laissez-faire ekonomija nije “sila prirode”, već rezultat pravnog poretka koji pretpostavlja državnu intervenciju.

Štaviše, iako predstavlja državu kao neprijatelja tržištu, laissez-faire ekonomija nije “sila prirode”, već rezultat pravnog poretka koji pretpostavlja državnu intervenciju.

Prema Fukoovom mišljenju, ekonomska sfera se mora posmatrati kao niz regulisanih aktivnosti od samog početka. Tako neoliberalizam očekuje od države da postavi “pravila igre” čiji je ishod svima nepoznat, ali koju svako mora igrati po tim pravilima. Dakle, državna intervencija jeste nužan preduslov za mogućnost postojanja tržišta.

I zato država nije bauk koji sprečava tržište da omogući najveće zadovoljstvo najvećem broju ljudi. Nekadašnja neograničena moć suverena ukinuta je upravo onog momenta kada je ekonomska korist trijumfovala nad državnim razlogom, tako da moderna država nije neprijatelj tržištu, već njegov najveći partner. Dakle, libertarijanska “politika istine” o dihotomiji država/tržište sve je samo ne istinita, jer liberalne demokratije od svog začetka aktivno rade na oslobađanju tržišne logike u svim sferama društva.

Neoliberalizam stoga nije ništa drugo do politički svjetonazor racionalizacije upravljačke prakse koja poštuje unutrašnje pravilo maksimalne ekonomičnosti. Zato ideju o državi kao o autonomnom izvoru moći treba odbaciti, posebno sada, u vremenu u kome bujaju centri moći artikulisani unutar tržišta. Suština savremene vlasti je upravo u njenom ograničavanju, tako da država postaje preokupirana samoograničavanjem u pogledu vladanja. Zapravo, ona danas ne vlada već radi nešto sasvim drugo: Fuko uvodi pojam upravljanja (gouvernementalité) kao suprotnost pojmu državnosti. (Gouvernementalité je teško prevodivi izraz, jer značenjski povezuje pojmove upravljanja i vladanja sa načinom mišljenja.) Upravljanje vezuje za decentrirani splet državnih i ne-državnih institucija koje sistematski proizvode građane koji sami, upravljanjem nad samim sobom u skladu sa zacrtanim tehnikama, doprinose održanju sistema.

Stoga se ono, u liberalnim demokratijama željeno, ponašanje generiše na dobrovoljnoj osnovi pojedinca. U tom smislu, pojedinac je više efekat određenih upravljačkih procesa nego što je stabilan entitet.

U tom smislu, pojedinac je više efekat određenih upravljačkih procesa nego što je stabilan entitet.

Fuko se fokusira na upravljanje van državne birokratije, odnosno političku moć locira van neposredne nadležnosti države unutar ne-birokratskih formi ekspertize – od čega je za ovaj slučaj najvažnija ekonomija. Upravljanje neoliberalizma ima za cilj kontrolu stanovništva kroz neprozirnost ekonomskih procesa. Država racionalno upravlja stanovništvom tako što nadzire potencijal ekonomske produktivnosti, uspon ljudskog kapitala (politika obrazovanja), medicinske faktore rizika (socijalna politika)… Uprkos velikim pričama o slobodi, cilj neoliberalne politike je upravo regulisanje stanovništva u njegovoj cjelini.

Jedno od ključnih oružja tih naizgled de-politizovanih tehnika upravljanja jeste statistika: broj nezaposlenih ne smije biti preveliki, natalitet ne smije biti mali, migracija mora biti kontrolisana… Tako se neoliberalna politika otkriva kao umijeće statističkog optimiziranja cjelokupnog društva. Ta “populaciona regulacija” se nataložila u velikom broju državnih i ne-državnih, “ekspertskih” institucija. Kako Fuko kaže, država danas kontroliše građane kroz mrežu institucija, tako što im pomaže da se u svim životnim oblastima “individualno” razvijaju – da slijede svoj interes.

Drugim riječima, savremena liberalna demokratija neprimjetno stvara pojedinca spremnog da bude uključen u tržište.

Drugim riječima, savremena liberalna demokratija neprimjetno stvara pojedinca spremnog da bude uključen u tržište.

Zato je za oslobađanje tržišta (odnosno bogaćenje jednog procenta i osiromašivanje ostatka stanovništva) ipak neophodna država. Sjetimo se samo politika koje su neoliberalna načela dovela do vrhunca – tačerizam i reganizam. Upravo je ovdje neoliberalna ideologija slobodnog tržišta, bespoštedne konkurencije i individualizma, bila povezana sa konzervativizmom i nacionalizmom. Zato se, kad god čujem neoliberalnu žvaku o sukobljenosti države i tržišta, sjetim maestralne britanske strip-sage Sudija Dred koja nije sebi dozvolila taj luksuz da tu dihotomiju uzme zdravo za gotovo.

U distopijskoj budućnosti, kao da postoje dva principa – državni i tržišni. Ljudi su koncentrisani u gigantske konurbacije poznate kao “mega-gradovi”, u kojima je autoritarizam doveden do vrhunca – naprosto, sve je podređeno državnom razlogu. S druge strane, gradovi su okruženi pustinjom koja ne potpada ni pod jedan viši autoritet, osim što je vođena sebičnim interesom pojedinca – u tom smislu, potpuno je podređena tržišnoj logici.

Međutim, genijalnost ovog stripa ne sastoji se u naizgled očigledom razdvajanju ova dva principa, već upravo u njihovom neprimjetnom, sublimnom povezivanju na nivou prakse. Tako u mega-gradovima pravdu sprovode ulične sudije koje su istovreneno i sudija i porota i dželat.

U tom smislu, upravo su najautoritarnije države te koje su političko potpuno bazirale na tržišnoj logici efikasnosti, jer baktati se s pravednim sudskim postupkom, vladavinom prava, podjelom vlasti i ostalim glupostima iziskuje birokratsku tromost koju tržište ne može da toleriše. Zato ključni problem savremenog društva nije osloboditi pojedinca od dikature države, već spasiti državu – a time društvo – od terora razularenog tržišta.

( Bojan Baća )