Jeti u Podgorici

Vijest se proširila brzo poput munje. Gradom je zavladala nevjerica. Novine, informativne emisije - sve bruji o nesvakidašnjem događaju. Stariji ljudi vrte glavom, djeca euforično poskakuju, nadležni daju nemušta saopštenja. Totalna zbrka, pometnja, panika...

U Podgorici je viđen Jeti! Onako ogroman i moćan, bezbrižno šeta brdom Gorica. Snježni čovjek sa Urala udostojio je nas, građane Podgorice! Kakva čast, a i nelagoda! Nije mala stvar, Jeti je to! Poslije prvog šoka, narod je počeo da se pita. Nije nikome jasno otkud on. Kako je čuo za Crnu Goru? Što je uopšte došao? I zašto baš sada! Kad je sva Crna Gora, osim primorja, zatrpana snijegom! Je li to neki znak? Zašto je izabrao baš Podgoricu? Zna se da je njegova osnovna hrana snijeg. Što onda nije otišao u Plužine ili Kolašin? Tamo ga neće faliti do maja! Zna li da je vanredno stanje? Mogu ga upucati ka' zeca, i nikom ništa!...

A onda se sve razjasnilo. Glavni grad je organizovao konferenciju za štampu. Prvi u gradu, Mug od Marezije i prvi za nepogode, Beg od oluje ležerno i šeretski, kako to samo oni znaju, obznaniše da je Jeti angažovan da pomogne u raščišćavanju snijega. Beg od oluje je uspostavio prvi kontakt s Jetijem tokom misterioznog službenog puta - onog dana kada je padalo k'o iz teće - a Mug od Marezije je oduševljeno prihvatio da ga ugosti - jer je mislio da su bapske priče da on uopšte postoji.

Građani nemaju čega da se plaše. Jeti je miroljubiv, bezopasan i pitom. I ne košta ništa. Rado se odazvao da pokuša cip - cijeli snijeg u Podgorici (i u gradskim opštinama Golubovci i Tuzi, za užinu...).

Sve što pojede, ne vari, nego pretvara u paru. Zato će ga angažovati i u KAP-u. Prelaze na parni pogon, da uštede struju. Jer dok je kapalo, moglo se. Sada više ne kapa, no curi na sve strane. Možda se zapuši nekim zaostalim ruskim dugom, o kome pričaju evo deceniju, a nikako da oduže... Jeti će da nastavi i turističku promociju: Bijeg na snijeg. Jer ovi što su je pokrenuli, pobjegli su od snijega. Normalno. A njemu je to takoreći - švedski sto i rekreacija istovremeno.

Pokušaće da ožive i čuvenu manifestaciju - Crna Gora - jedna kulturna adresa. Smatraju da je Jeti dovoljno atraktivan da animira promrzli sjever, makar u onom obimu dok je bilo redovno stanje. Vodaće ga ko bijelog međeda - za „mnogobrojnu“ publiku. Sa novim sloganom: Crna Gora - Jetijeva mrazna adresa. Navali narode!...

Jeti radi isključivo noću, danju odmara. Nikad ne spava. Ne može, da ne zaledi. Kada ne radi, uživa u prirodi i pomaže pticama. Najomiljenije godišnje doba mu je zima. Sibir smatra drugom domovinom. A, što se čišćenja tiče... Prvo će da krene od parkinga ispred zgrade za vanredne situacije, kako bi radnici mogli da plaknu vozni park. Jer ima se što viđet'.

Potom će da popapa snijeg sa ostalih javnih parkinga, da bi mogli nesmetano da naplaćuju. Onda će da se sjuri na krovove kuća, da bi u ortopediji malo počinuli. I sve tako, planski i prioritetno. Čim oposli u Podgorici, odmah ga šalju na Cetinje, pa na sjever. Ukoliko ne bude novih većih padavina, Jeti će da pobrsati sav snijeg za najviše mjesec dana!

Nastalo je opšte veselje. Ljudi su plakali od sreće. Skandirali su imena spasilaca. Kako su se samo Jetija sjetili! I još uspjeli da ga dovedu! U malu Crnu Goru! A svugdje u regionu haos. Nema ih u svijet! Oni uvijek imaju kec iz rukava. Kada se najmanje nadaš i misliš da je sve propalo-oni oduševe pravim potezom. Jer od Jetija nema boljeg snjegouništitelja! I posvećenijeg. A uz to-sto posto ekološkog! Na sve su mislili. Možemo da odahnemo. I mi Jetija za snijeg imamo.

U opštoj vrevi primijetih Pura, Crnogorca od malih nogu, planinara i nordijskog smučara, kako se mršti. Svi ozareni, a njemu nešto nije potaman. Spontano poče: Znaš što, Kole. Sve je ovo lijepo. Ovaj Jeti će čudo da napravi. Nećemo ga vadit' iz usta dok i potonju pahulju ne pozoblje. Uostalom, u Podgoricu je proljeće u poređenju sa drugim „napadnutim“ gradovima! Ja se divim onim momcima koji stavljahu glavu u torbu da spasu zavijane na pruzi i putevima.

Divim se i onima koji polećeše saonicama i helikopterom da doturaju hranu, ljekove i da izbavljaju nejač i stare. I svima onima koji sakupljahu namirnice za zametene. I, nekako mi je milo što nas je snijeg strefio! Naravno, žao mi je one nesrećnike što podlegoše. Tu nema priče... No se pokazalo da u Crnoj Gori isto ima dobre energije, spontane solidarnosti, a i srčanosti! Vazda je i bilo, samo se u zadnje vrijeme uglavnom na pogrešno prazni, pa grdno ispada. I ovi što im je to posao, ne može se reći da se ne trude, iako mi se dostina ne čini mnogo znavena. Pogotovo oni iz Crnagora šuta!

Mnogo su se nešto uzbičili, a čini mi se da su morali bolje. Ali, i ovo će proći. Sjećaćemo ga se k'o lanjskoga snijega, što se veli. I da se ne ponovi skoro. A kako se ko ponašao, i to će ostati neđe upisano. Pardon, ufajlovano. Ništa se više ne gubi. Sve se pamti. I neka. Jedan veliki čovjek, Volter, kultna figura francuskog Prosvjetiteljstva, koji je napisao masu knjiga i bio ikona za ljudska prava, ovako je rekao pred kraj svoga dugoga života: „Uradio sam ponešto dobro, to je moje najbolje djelo“... Nije neka filozofija, ali pomaže...

Čudna je Crna Gora. Na pjenu od mora i na cipol od neba. Ne možeš da je ne voliš, a da se svako malo ne zapitaš đe živiš. Zemlja volitelja i mrzitelja, zemlja branitelja i gonitelja. Malo bolja od većih i malo gora od manjih. Pjesmom ovjenčana i životom osjenčena. Blagih naravi i gorštačkih plahovitosti. Zorno stamena i hronično nepostojana. Bistrog naroda i zaludnih ljudi.

Pametnih tribuna i korumpiranih izabranikâ. Viševjekovnih duhovnika i ovozemaljskih bojovnika... U tom razmišljanju, odjednom mi sinu! Čovječe, Jeti se nije pojavio na konferenciji za štampu! Niko ga nije vidio, ali kao da jeste. Svi smo ga doživjeli, a njega niđe! Stvarno su čarobnjaci! Vazda im pođe za rukom da nas omađijaju. Među javom i međ' snom. Pa kako se kome zalomi. Od damara do košmara. Istina živa!... I samo još nešto: Zna li neko đe je Jeti, možda?...

P. S. Ovaj tekst je pisan dok je još na snazi vanredno stanje. Kad bude objavljen, nadam se da nam Jeti više neće trebati. Đe god bio...

( Dragan Bogojević )