Palo inje po nama

Crnogorski predstavnik na Evroviziji održanoj u Lisabonu, Vanja Radovanović, sa svojom pjesmom “Inje”, nije ušao u finale najveće pop fešte u Evropi, a vjerovatno i u svijetu. Sam po sebi ovakav finale pomenutog takmičenja nije neki neuspjeh zbog kojeg bi trebalo da imamo opor ukus u ustima. Događalo nam se to i ranije. Problem je što je Vanja uspio da svakom izjavom novinarima da sebi autogol. A nadali smo se da će nas pjesma izbaviti, da će unijeti malo boje u ovo neveselo vrijeme.

Nakon šale koju je ispričao novinarima na dan svog nastupa, teško je shvatiti poruku ma koliko da se trudite, reagovali su članovi Savjeta i rukovodstva RTCG i tražili da se Radovanović diskvalifikuje.

Vanja se izvinio javnosti zbog loše interpretacije šale, čiji je autor komičar Riki Džervejs. Izašao je na binu sa svojim bendom, što je bila manja šteta nego da je diskvalifikovan, i njegovo “Inje” ostalo je zamrznuto u lisabonskoj noći. Toj pjesmi je bilo presuđeno i prije nego li je čuo milionski auditorijum. Svaki njen ton se zaledio.

Radovanoviću zamjeraju i što je novinarima, valjda opet u šali, poručio da ispred njegove ekipe samo on smije da daje izjave jer je muškarac, a u pratnji su bile djevojke koje su pjevale bek vokale.

Ne treba drvlje i kamenje bacati na Radovanovića, mlad je čovjek, muzičar, autor, tek valja od njega očekivati najbolje pjesme, ali nije mogao na direktiniji način da sazna kako pogrešno izgovorena riječ, kada su u tebe uprte oči milionske javnosti, može da ti se obije o glavu. Sam je sebi čovjek poturio nogu, a takvo saplitanje je najbolnije, ako iz njega ne izvučete pouke. Da je bar ispričao neku duhovitost sa cetinsjke ili podgoričke ulice, imao bi više šansi da poentira.

Biće još Evrovizija, odavno nijesam fan tog takmičenja, imaćemo priliku za popravku, a Radovanović nek priča viceve u krugu prijatelja, nije za stend up komediju, nek se drži muzike. Nekako se osjeća da je crnogorskoj javnosti baš stalo da naši muzičari postignu uspjeh na Eurosongu, da demantujemo i onu tvrdnju kako smo nemuzikalna nacija.

Crnogorska javnost je sa nadanjima pratila šta se događa u portugalskoj prijestonici, valjda i zbog toga da bismo na tren zaboravili ono što se dešava na našim ulicama, a što asocira na čuveni dokumentarac “Vidimo se u čitulji”, koji je ovjekovječio ludilo u beogradskoj čaršiji devedesetih godina prošlog vijeka. Kako se tada ginulo po ulicama srbijanske prijestonice, tako se sada svode računi klanova na našim ulicama, ginu ljudi, ranjavaju se novinari, tuku oni koji izgledaju drugačije… U ovim vremenima kada zanatlije iz esnafa Topalovića zadovoljno trljaju ruke, platio bi čovjek da čuje pozitivnu priču, makar vic da ga nasmije i obraduje. Ako ovako nastave da se ređaju događaji iz crne hronike, moraćemo sa pancirom po hljeb u prodavnicu ili u kafanu da popijemo kafu.

Vijesti iz crne hronike su zaglušile poruke političara pred lokalne izbore u deset crnogorskih opština, od kojih su, normalno, najinteresantniji oni u Podgorici. Džaba se političari nadmeću u obećanjima kako žele da urede Glavni grad, kada se njihove riječi ne čuju od hitaca ispaljenih po crnogorskim ulicama.

Umjesto da građani vode rasprave zašto još nije završen kolektor u Podgorici, kako da se poboljša saobraćajna infrastruktura, da se sačuva zelenilo… prepričavaju se scene pucnjave iz centra grada. Ako scenaristima američkih akcionih holivudskih filmova fali inspiracije, nek posjete Crnu Goru, uživo će prisustvovati scenama o kojima nijesu ni sanjali.

I dok se Evropa pripremala za žurku u Lisabonu, crnogorskoj javnosti obratili su se “oštrim” saopštenjem iz Sindikata uprave i pravosuđa.

“Svi imamo oči i oko sebe vidimo bogate tajkune, bogate funkcionere, a kada im običan radnik traži samo jedan slobodan dan, nastaje pravi pakao. Nijesmo mi ovdje samo glasački roboti. Kažite mi kada je ijedan poslanik, bilo pozicije ili opozicije, koji primaju plate kao da nešto rade, rekao da mu se smanji plata jer ga je sramota od radnika Crne Gore koji jedva preživljavaju. Reći ću vam - ni jedan. Svi su oni isti”, poručili su iz tog Sindikata. Mogu zamisliti kako su uzdrhtali prvi ljudi pravosuđa?

Nekako sindikati u Crnoj Gori posljednjih decenija sve više liče na onu tetku narikaču, koja vas ispraća na put bez povratka. Ali je nemoćna da prepiše lijek koji krijepi.

Eto prilika sindikalcima da ne budu glasački roboti na izborima za desetak dana. Kao i svim građanima željnim slobode i sigurnosti.

U protivnom, prekriće nas inje, ili ćemo postati glineni golubovi koji pokušavaju da prežive između puščanih zrna i gelera.

( Boban Novović )