Talenat Pariza, ljubav prema Zvezdi, suzavac u Podgorici: Neobičan put Marka Pantelića

Marko Pantelić je bio neobičan fudbaler, put ga je vodio na razne krajeve Evrope, možda nikada nije prešao granicu između velikog talenta i velikog fudbalera, ali gdje god je igrao ostavio je trag - on je bio igrač kojeg ste ili obožavali ili ga uopšte niste voljeli, nije bilo sredine. Sa 22 godine je rekao da mu je dosta fudbala, jer nije dobijao pravu šansu, a onda se odjednom vratio na veliku scenu, nastupao na Svjetskom prvenstvu, igrao u Bundesligi.

Govorio je za Vice o odnosu sa svim trenerima, o čuvenom meču u Podgorici protiv Budućnosti, blanko ugovorom sa Zvezdom, zašto su mu navijači PSŽ-a skandirali 45 minuta, odlasku u Ajaks sa 30 godina, i o svim svojim padovima i usponima u karijeri.

Bio je dijete Crvene zvezde, ali se zbog rata njegova porodica preselila u Grčku 1994. godine, kada je imao 16 godina.

Počeo da trenira sa Iraklisom, u trenutku kada je Grčka počela da ulaže ogroman novac u fudbal. Da bi spriječili veliki broj stranaca, dozvoljeno je bilo klubovima da registruju maksimalno tri stranca.

Uz Ivana Jovanovića, Milana Pavlovića, kapitena čuvene čileanske generacije, Pantelić je bio treći stranac u klubu, a imao je samo 16 godina.

Da bi u budućnosti mogli da dovedu još jednog stranca, Grčka mu je nudila pasoš i mjesto u reprezentaciji.

“Trebao sam da budem - Markos Pantelis. Ja sam u trenutku kad su mi oni to dali i kad sam to vidio samo uspio da izgovorim: 'Ja to nikad neću potpisati, ne moram više nikad da igram fudbal, ali vaš pasoš neću uzeti'. Počeo sam da plačem, bio sam dijete, istrčao sam napolje. Presrećan sam zbog toga što sam još kao dijete znao šta hoću, ko sam i šta sam, i šta nosim u svojim grudima, i što nisam pristao da budem nešto drugo. Zahvalan sam svojoj porodici što me nikada ni na šta nije prisiljavala, i što mi je uvijek dozvoljavala da budem to što jesam. Mislim da me je to i napravilo jačim, snažnijim i kvalitetnijim čovjekom.”, prisjeća se Marko.

Dvije godine kasnije stigao je poziv iz PSŽ-a.

“Sjećam se dobro tog dana. Čujem kako mi otac traži da se odmah vratim kući. Ja dolazim kući, mislio sam da se nešto dogodilo. Kad ja tamo, a moj otac mi kaže da sam dobio poziv PSŽ-a da idem na probu. To je kao danas da zovu Real, Barsa, Milan... Te godine je Pariz osvojio Kup kupova. Pita otac mene hoću li da idem, a ja mu kažem: 'Normalno, evo krećem pješice', priča Pantelić.

“Tada su u Parizu igrali, recimo, Rai, prvak svijeta sa Brazilom 1994. godine, pa zatim Patris Loko, Leonardo, Bruno Engoti, Pol Le Gen, Žerom Leroa... Ja sam odmah poslije prvog treninga dobio ponudu Espanjola da potpišem profesionalni ugovor na četiri godine, jer su se neki ljudi iz tog kluba zatekli tu i odmah reagovali".

Zbog problema sa transferom, i tužbe Iraklisa, nije imao pravo nastupa deset mjeseci. Nakon isteka tog perioda dobio je šansu za mladi tim, koji se takmičio u trećoj ligi.

"Malo sam igrao za prvi tim, ali sam uvek ostavljao solidan utisak. Evo, zvuči to sad malo narcisoidno, ali doživio sam da mi cijela tribina skandira ime punih 45 minuta protiv Lansa. Pitajte Anta Drobnjaka, on je bio prisutan. I sjećam se, poslednjih šest mjeseci je na trening terenu stajao jedan veliki pano, bukvalno od korner zastavice pa do pola terena, na kojem je pisalo Libere Pantelic - (Oslobodite Pantelića).”

PSŽ je, zatim, preuzeo Alan Žires. Imao je poseban sistem treniranja i da se odigra samo jedna prijateljska utakmica prije početka sezone.

“Odradili smo cijele pripreme i na iznenađenje mnogih samo jedna prijateljska utakmica. Ja sam ušao na teren u 75. minutu pri rezultatu 2:1 za nas, postigao dva gola i meč se završio 4:2. Nakon utakmice, na pres konferenciji, novinari ga pitaju za mene. U tom trenutku, Žires im odgovara: 'Jeste, tako je, on je stvarno veliki talenat, fenomenalan igrač - ali ja ne računam na njega'. Totalni šok. Odmah tražim raskid ugovora, razmišljam da batalim fudbal. Milan Radovanović je sredio da raskid bude na njihovu štetu, ali moram da priznam da sam tada pogriješio i da je trebalo da ostanem i nastavim da se borim. Žires je bukvalno poslije mjesec dana otjeran iz PSŽ-a, šta bi bilo da sam ostao, ko to zna.”

Uslijedio je poziv Porta, ali i Crvene zvezde.

"Porto mi je ponudio ugovor, uz uslov da godinu dana provedem na kaljenju u Rio Aveu. Odem u Rio Ave i zove me Dejan Stanković. Kaže: 'Vraćaj se u Zvezdu, hitno, imaju ugovor za tebe, trebaš im'. On je baš tada otišao u Lacio. Dođem tamo, kad odjednom oni mi kažu da ja njima nisam potreban. Struka je bila za, svi su bili za, ali eto, jedan glas je oborio taj transfer. Ja ih pitam što ste me zvali, a oni mi kažu da će mi pomoći da nađem klub. Zahvali se i odem, razočaran.”

Toliko je bio razočaran da, kaže, nije igrao tri mjeseca. Otac ga je ubijedio da nastavi, uslijedio je odlazak u Lozanu, pa u Seltu...

“Kad vratim film, kakva greška. Umjesto da odem u Bundesligu, ja završim u Vigu. A u Selti - Makelele, braća Đorović, Beni Mekarti, Ljuboslav Panev... Nisam uopšte bio upućen, bio sa klinac, 21 godina. Tamo 12 stranaca, a samo šest smije da bude registrovano. I tako dođem u situaciju da me Selta uopšte ne licencira za sezonu.”

Nakon tog razočaranja, uslijedio je odlazak u Šturm, kod Ivice Osima.

"Bila je slična situacija kao u Selti. Smatraš da si bolji od ostalih, ali ne dobijaš šansu da to dokažeš. Odlazim i iz Šturma. Zahvaljujem se na šansi i odlazim za Beograd. Onda me zove Selta da moram da treniram sa njima, a ja kod Dekija Stankoviža u Rimu. Oni mi kao traže klub. Odlazim na tri mjeseca u Iverdon i nakon toga kažem - dosta je ! ”

Sa 21 godinom prestaje sa akivnim bavljenjem fudbala, pravi pauzu od skoro tri godine i odlučuje da se opet vrati na scenu.

“Jeste, te 2000. godine sam rekao stvarno da je dosta. Gotovo je, ne mogu više. “

Za to vrijeme on nije prestajao da igra, igrao je mali fudbal.

“Tada je mali fudbal bio u ekspanziji, igralo se puno turnira po Beogradu, počeli su prvi baloni. Bukvalno sam uživao. Ponovo sam uživao u fudbalu. Osvojio sam mnogo turnira. I negdje ja odem da gledam utakmicu Obilića i u meni se probudi odjednom ogromna želja i zakleo sam se samom sebi da ću biti najbolji igrač u zemlji, najbolji strijelac, da ću osvojiti sve što postoji ovdje i da neću otići odavde dok to ne budem uradio. I tako sam na poziv Ratka Dostanića počeo da treniram sa Obilićem.”

Trenirao je, priča, iako je bio povrijeđen, i na kraju je zbog toga da bi dokazao saigračima da ne glumi povredu morao da primi 36 injekcija za imunitet. Nakon Obilića odlazak u Smederevo.

"Tamo uslovi katastrofa, nisam imao plaćen prevoz, a živio sam u Beogradu. Igrao sam sve utakmice u Kupu i izborimo finale sa Zvezdom. I ne znam ni da li bih dobio šansu i u tom 65. minutu da se nije povrijedio Goran Bogdanović, jer je tri puta prije toga tražio da ga zamijeni. Odlazi meč u produžetke i dajem gol za pobjedu u 110. minutu i donosim Sartidu jedini trofej u istoriji.”

“Delije” su mu zamjerile jer se tako radovao, a govorio je da je i on sam veliki “delija”.

“Kad dođeš u situaciju da si sve ostavio zbog Crvene Zvezde, da si tri-četiri sata sjedio ispred kancelarije da bi te odjavili kad uđeš, kažeš: 'Vidi, ja te volim najviše na svijetu, ali volim i sebe'. Jednostavno, to je profesionalizam. Da nema Crvene zvezde, da ona ne postoji, vjerovatno moja strast i ljubav prema fudbalu ne bi ni postojala u ovoj mjeri. Ja sam godine proveo na stadionu, to je jedini klub za koji sam ikada navijao, jedini klub zbog kojeg sam ja ostao u zemlji i zbog kojeg sam se vraćao ovdje.”

Ostao je u Sartidu još sezonu, kada je stigla ponuda Malage, ali i Crvene zvezde.

“Odbio sam Malagu i sigurno deset puta veću platu, nego što mi je ponudila Crvena zvezda. Ali, sam htio da dođem u Zvezdu da vratim djelić onoga što je ona meni dala.”

"Na predstavljanju sam rekao: 'Moj dio sna u ovom trenutku je ispunjen, i da će se ostalo ispuniti kada osvojimo duplu krunu, i ja postignem gol protiv Partizana ispred sjeverne tribine. I nakon toga navijači su vidjeli koliko volim Zvezdu.”

Jedan od najtežih mečeva u dresu Zvezde odigrao je u Podgorici, 21. novembra 2004. godine.

"Kamenuju nam autobus. Pred početak meča suzavac ulijeće na stadion, ulaze navijači na teren, opšta tuča. Samo oni koji su bili tamo znaju kako je bilo, jer je to zaista nevjerovatno. To je trebala da bude uvertira u početak raspada Srbije i Crne Gore.”

Nije se znalo da li će meč da bude odigran i taman kada se atmosfera smirila, Pantelić je izašao na stadion da kao kapiten provjeri da li su se stekli regularni uslovi da se utakmica odigra.

“Svi obučeni, ja u šortsu i dresu. I izlazim na stadion da provjerim kakvo je stanje, kad odjednom prilazi čovjek i sa dva metra me pogađa u glavu mokrom rolnom papira. I niko ga ne zaustavlja, prolazi polako pored policije, niko ništa. Ja dolazim do centra igrališta i sudija kaže: 'Marko, ovdje nema normalnih uslova za igru'. Na to, ja njemu kažem: 'Ova utakmica će se igrati, jer Crvena zvezda sigurno neće biti odgovorna za raspad ove države'. On me gleda i ne može da vjeruje. A ja kažem: 'Što se mene tiče, moja ekipa je spremna da odigra utakmicu'. Gospodin Miomir Mugoša, tada predsjednik Budućnosti, nije mogao da vjeruje šta čuje, jer je i on želio da se meč odigra, i odmah nam je garantovao bezbjednost, na šta sam mu ja rekao da ne mora da garantuje ono što ne može i da ostvari, ali mi se ne plašimo nikoga, i utakmicu ćemo odigrati - zbog Zvezde.”

Nije svaki igrač dijelio mišljenje Pantelića i mnogi su se dvoumili da uopšte izađu na teren.

“Bilo je teško da nagovorim ostale da izađu, da moraju. I na kraju smo svi izašli i pobijedili rezultatom 3:1. Time smo koliko-toliko odložili naredne događaje.”

Ugovor mu je trajao još pola godine, potpisao je blanko ugovor na četiri godine sa Zvezdom.

“Možete to naći u arhivi kluba. Nula eura, četiri godine. To sam ja mojoj Zvezdi potpisao kao kapiten, da bi ona eventualno mogla da dobije obeštećenje za mene.”

Poslije Zvezde, uslijedio je put u Berlin, u Hertu, gdje je eksplodirao, ali imao i sukob sa trenerom Lusijanom Favrom.

“Mi smo u nedjelju igrali meč u Leverkuzenu i zamolio sam šefa da li mogu da ponesem svoje stvari i direktno iz Leverkuzena krenem za Beograd. Ako bih se vraćao za Berlin sa ekipom, postojala je šansa da zakasnim na prozivku reprezentacije, što nisam želio da se desi. On mi kaže - ne može. Dobijemo mi 0:1 i on kaže: “Ko ima poziv za reprezentaciju neka ide”. Ja poludim, svašta mu rečem. Ali, ipak stignem za Beograd.”

“Završim ja to što imam sa reprezentacijom i vratim se u Berlin. I taman da krenem na trening, dune mi nešto da ne odem. I nikome se ne javim. Svi me traže, zvoni telefon million puta, ja ništa. Uveče se javim Diteru Henesu, sa kojim sam imao više nego odličan odnos. Objasnim mu sve i on kaže da nema problema, ali da Lusijanu kažem da sam imao nekih zdravstenih problema i da zbog toga nisam mogao da dođem.”

Ipak, nije moglo sve da prođe tako lako.

“I sjutra ja dođem na trening i zove on mene sa nekih 10 metara i gestukulira da dođem. Ja ga samo gledam. On poče da zviždi i kaže: 'Alo, dođi ovamo', a ja ga gledam i kažem: 'Molim', a on opet: 'Dođi ovamo'. E, tad sam poludio. Odem ja do njega i kažem mu da ne može on tako sa mnom da se ponaša. Pita on mene gdje sam bio juče i ja mu sve fino ispričam, ne poslušam Henesa. Suspenduje me jednu utakmicu i protiv Benfike u LŠ me ostavi na klupu.”

Herta je gubila 1:0, golom Anhela di Marije, da bi u 66.minutu dobio šansu i Pantelić.

“Cijeli stadion skandira moje ime. Pošalje me on na zagrijavanje, na tribinama totalna ludnica. Ulazim u igru i poslije desetak minuta dao samo gol. Nisam slavio, samo sam mirno stajao i gledao u jednu tačku. Prilazi mi Džo Šimunić i kaže: 'Dragi, ti si kralj!'"

U Ajaks je došao sa 30 godina što je prava rijetkost.

“Dočekali su me raširenih ruku. Ali, mediji su me razvalili. Tako je bilo dva i po mjeseca, dok se nije dogodio derbi protiv Fejnorda, gdje smo pobijedili 5:0, a ja namjestio tri gola, pogodio dvije prečke i jednu stativu. Kad sam izlazio sa terena u 75. minutu, cijeli stadion je ustao. A kad ti ustanu u Amsterdamu da te pozdrave kad izlaziš, to je to, sve je jasno".

“Koliko mene pamte u Ajaksu, dovoljno vam govori podatak da sam bio pozvan da dođem u Amsterdam na oproštaj od Johana Krojfa, najveće legende amsterdamskog kluba".

Nakon Ajaksa, otišao je u Olimpijakos, gdje je 2013. godine završio karijeru.

( I.K. )