Hoćemo Državu

Sustavno se radi na ovjekovječenju nove velike priče. Najavljeno sa najvišeg mjesta 'đe se tiće ideje - spremaju se novci, kadrovi, institucionalni okviri - država odrađuje svoj dio posla. Ukratko, u začetku je rad na novim duhovnim osnovama. Vođa partije je dao uputstvo i smjernice budućim akademicima, provjerenim Skojevcima. Imamo okvir – rekao je – a sad na poslove i radne zadatke. Proširuje se i dopisuje Akademija znanosti u tom smislu i pozivu. Mobilizacija, humanitarci – tako se zovu ti kadrovi - na gotovs. Neosjetno se premješta težište borbe sa materije na duh. Građanima se smiješi nov, konzistentan i jeftin duhovni servis na novoj neoliberalnoj osnovi. Umjesto ekonomske osnove i pravne konstitucije što je drugo ime za Državu, sljeduju nam utješne i uspavljujuće priče političkih alhemičara.

Stari dobri, srebrnasti ali žustri i jurišni, Skojevci, kojima je odvajkada partija majka a država maćeha - trče počasni krug. Maratonci zanago: počeli su moralno-političku karijeru i službu Partiji kao „sužnji koje mori glad“ – jednaki im trbusi luča humanosti i najviša „poetska pravda“. Evo ih 'đe neugasli, vatreni dapače, koncentrični (k partiji), najedeni ali i dalje potrebiti, grade skelu za nove duhovne uspone radničke klase, izvinite - narodne mase. Ideologija ravnopravnih drobova, pokazala se neidentična u svojoj jednostavnosti – nije izdržala ispit vječnosti. Stoga smo prelomili za civilnu Državu. Partija je dio - država sve - k zakonu pa kome opanci kome obojci.

Jednoumlje must go on

Ipak, priča o identitetu ademovica pristojna je epizoda u istoriji jednoumlja. Valjalo je samo nastaviti dalje na toj duhovnoj osnovi. Ko će ako ne Partija, smjelo je - neznatno našminkana – preduzela obnoviteljsku misiju. Sve je prolazno osim jednoumlja - ono je zaloga vječnosti. Naivni se nadali posvećenosti civilnoj Državi, demokratiji i djelujućem Zakonu.

U Titoizmu je pravna država imala drugorazrednu ulogu. Stoga je članovima partije bilo je dozvoljeno i nekažnjivo da po malo kraduckaju. Prosto, nije imao ko da ih goni. Osim partije... a ta se bavila revolucijom. Ko je bio malo do umjereno vidovit, a bilo ih je ili „posebnoga kova“ (J.V.Staljin) sebe je već pripremao i vidio u neoliberalizmu. Morao se zanago prvo obećati partiji, biti njen vjerenik i vjernik, bogme i vojnik - podvrgnuti se disciplini - tadijer odlučno i javno djelovati protiv kapitala, trule građanske (buržoaske) države i njenih krutih organa, glupih „Sudija koji se drže Zakona kao p'jan plota“(J.B.Tito)... prevaziđene tradicije i običaja, nevidljive božje pravde. Potlje, sa takvom duhovnom osnovom taj je prolazio kroz ideološke (i državne) okvire - kao brzi voz – izem ti revoluciju pri tranziciji. Za takove je nitkove tranzicija stvar kontinuiteta. A mi mislili da smo prelomili za Državu i doživjeli demokratski preokret. Da nam Koze ne čuvaju kupus.

Pametni Broz: „Priznajem samo sud svoje partije“.

Pouzdano, stišava se afera oko Telekoma. Ako je uopće i bilo – napuhavalo se po antirežimskim medijima. Jasno, stvar je u nadležnosti partije. Partija će zauzeti (već ga je zauzela) stav i odrediti se spram informacija koje kolaju – navodno iz Amerike - i onih koji spekuliraju u želji da profitiraju. Uostalom stvar je ekskluzivna: malo miliona u malo ruka. „ Možete vidjeti kako im se razrogače oči na mogućnost dobijanja provizije ako se u procjeni vrijednosti imovine velikih javnih i ključnih preduzeća skine koja... stotina miliona dolara“ (J. Stiglitz „Četiri koraka do prokletstva“ – privatizacija je prvi korak objašnjava striko Joseph). Državni tužilac „sirak tužni bez iđe ikoga“ – na sreću nije glup i partija je čvrsto uz njega. Korupcija Telekom je već u predjelima zaborava – odmijeniće ju druge afere, razni Momiri i Milomili. Javiće se tek poneki od frustriranih gubitnika koji ne priznaju državu, simbole i Bog te veselio. Tako to biva kad se vlada na duhovnim, psihološkim i psihopolitičkim osnovama. Kad se podmukli i pogibeljni antidržavni postupci svedu na nivo čaršijske zabave i razonode. Justifikacija eh... poštenja mi, bilo bi dosadno.

Bila mi je ali više nije

Uostalom čemu se nadati poslije tri diktature: dvije monarhističke, od kojih jedna feudalna i najpotonje - proletarijata. Gdje se mogao Državni tužilac školovati? Pripravni diktaturi dali smo se bili i nečesovome proletarijatu. I taj je negđe ispario. Ostala je jedino partija koja ga je branila i vodila u srećnu budućnost. Zaćutimo - dobro smo prošli: imamo čvrsto i postojano političko vođstvo - nekad mlado i lijepo ali i dalje pošteno - nepokolebljivo nas vodi kroz četvrtu evo državu. (SFRJ, SRJ, Serbia&MNE, MNE). I vele da neće više.

Za drugu su govorili „treća sreća“ – za četvrtu, potonja i vječna. Reklo bi se da je ekipi svejedno kakav državni okvir opslužuje. Uz svaki su „vezivali svoju sudbinu“. Okviri su prolazili, oni ostajali - sve tvrđi, imućniji i državotvorniji. I u svima su imali sve što im život pruža a Zakon zabranjuje. Partija ih održala - njojzi hvala!

Slobodijada.blogspot.com

( Ratimir Vujačić )