Pada li?

Branko Micev sada dominira crnogorskom medijskom scenom. Ni bivši premijer, ni predśednik Skupštine ne mogu se porediti sa trenutnom popularnošću simpatičnog prognostičara. Građani vjeruju da su posljedice nevremena mogle biti blaže da su nadležni blagovremeno razmotrili Micevovu ocjenu o dolazećem haosu.

Ipak, ova kolumna se neće baviti snijegom i kišom, jer to nisu jedine padavine u Crnoj Gori. Niti će se osvrtati na uklanjanje snježnog pokrivača i drugih prepreka koje otežavaju normalno odvijanje života u Crnoj Gori. Tema ove kolumne je ona malo intrigantnija padavina, čiji dolazak analitičari rijetko mogu tačno predvidjeti, a zove se Vlada. Ona čas pada, čas ne pada, poput svakodnevne kiše u Engleskoj.

Paradoksalno je, međutim, što je država, uprkos odsustvu ovakve padavine, u haotičnoj situaciji, a čišćenje je neophodno. Drugim riječima, i kad Vlada ne pada, država i građani sve dublje tonu u živo blato, a ni zimske gume ni lanci nisu dovoljni za izvlačenje iz ambisa. A i da padne, kojom mehanizacijom bismo se evakuisali iz nameta koji nam je donijela?

Vlada premijera Lukšića nije ispunila ni minimum očekivanja građana koji su, iako uz dozu opreznosti, ipak s nadom dočekali njegov ulazak u Karađorđevu bb. Mala digresija: da li je numerizacija, čije odsustvo je simptom hronične neuređenosti države, na vidiku?

Razloga za pad Vlade je dovoljno: koaliciju su tresli incidenti na lokalnim nivoima a naročito u Glavnom gradu; paljenje vozila “Vijesti” kao i drugi vidovi ugrožavanja medijskih sloboda još nisu razriješeni; telekomunikacione afere su postale učestale bilo u obliku sumnjivih listinga ili koruptivnih privatizacija; cijene struje i namirnica su se vinule iznad Lovćena što je većinu naših sugrađana dovelo do ruba egzistencije.

Zavaravanju javnosti doprinosi i ‘profesionalnost’ RTCG koja sada nudi ‘kritički’ osvrt, sa novonašminkanim voditeljima koji im služe kao metle za čišćenje dvadesetogodišnje prljavštine sačinjene od laži i manipulacija.

U jeku zahtjeva osiromašene većine, Vlada je odlučila da i dalje plaća dugove inostranih tajkuna našim novcem. Manji partner fingira protivljenje DPS-u tako što u javnosti stvara kratkoročni privid pluralističke koalicije, iako je svima jasno da će se parazitiranje u foteljama ‘reformisanih’ komunista nastaviti.

Opozicija je pokrenula inicijativu o izglasavanju nepovjerenja Vladi. Pašće, neće pasti, pitanje je sad. Umjesto Vlade, pao je snijeg i zavijao nas do te mjere da smo ostali paralisani, odsječeni jedni od drugih, nemoćni. Pad Vlade je postao izvjestan koliko i tačnost dnevnog horoskopa. U ovoj priredbi crnogorskog teatra apsurda, ministri lopatama čiste Podgoricu kako bismo punom parom, potpuno ‘spremni’, počeli pregovore za članstvo u EU. Od padanja izgleda neće biti ništa.

Imajući u vidu besmislenost ove priče, vrijedi se osvrnuti na sami koncept glasanja o (ne)povjerenju Vladi. U Njemačkoj i drugim evropskim zemljama koje su primijenile njen model, poput Španije, Mađarske, Slovenije ili Poljske, glasanje o nepovjerenju je konstruktivno.

Prije trideset godina, ovom metodom je Vlada socijaldemokrate Schmidta pala, a na kancelarsko mjesto je došao demohrišćanski lider Kohl koji je bivšem premijeru oteo koalicionog partnera. Princip je jednostavan; ukoliko većina poslanika povuče podršku Vladi, da bi se izbjegao destruktivni vakuum vlasti, oni koju su izglasali nepovjerenje dužni su predložiti mandatara koji će sastaviti novu Vladu. Ako je to pak nemoguće, novi izbori su neminovni.

Prva varijanta bi, iako praktično neizvodljiva, Crnoj Gori i njenim građanima mogla donijeti ako ne bolji, onda bar drugačiji scenario vladanja, dok drugom opcijom ne dobijamo ništa novo. Naime, ako bi Vlada pala na Skupštini, a opozicija se ujedinila sa SDP iza zajedničkog kandidata, došlo bi do prve prave alternacije vlasti. Kompromisna rješenja bi po prvi put prevagnula u političkom životu Crne Gore. Ako se međutim raspišu vanredni izbori, stara garda ostaje u svojim luksuznim automobilima koji se koriste i vikendom i praznicima, na uštrb naših praznih džepova.

Za razliku od g. Miceva koji ima dobru vremensku laboratoriju u Crnoj Gori u kojoj može primijeniti teorijsko znanje iz meteorologije, politikolozi su uskraćeni za funkcionalan sistem uređenja u kojem bi testirali stečeno znanje.

Štaviše, političari su i dalje nezreli i nespremni na kompromisna rješenja kojim bi se prevazišle barijere izgrađene iz nekog samo njima znanog prkosa. Dok čekamo prijeko potrebnu padavinu, onu sa kojom će otići cijelokupna ministarska i viceministarska, direktorska, vrhovna i ostala dvadesetogodišnja garnitura, možemo položiti knjige na police, gdje će teorijski okvirovi sakupljati prašinu.

U međuvremenu, dok se ne stvore povoljne prilike za padavinu, naša je građanska dužnost da ih pozivamo na odgovornost i da zahtijevamo opipljive rezultate. Zbog toga je premijerova prozivka MANS-a zbog političkog angažmana potpuni promašaj. Slijedeći njegovu logiku, u obrnutom scenariju, Vanja Ćalović bi premijeru trebala sugerisati da osnuje turističku agenciju s aranžmanima za Maroko, jer odgovorni političari ne idu na ekskurzije dok građani grcaju u dugovima.

Budući da najvišim institucionalnim procedurama za pokretanje postupka o odgovornosti Vlade nismo u stanju da kaznimo štetno djelovanje izvršne vlasti, onda nam ne smiju zabraniti legitimni i jedini mogući izlaz a to je javni protest protiv neodgovornosti. Pošto ni mrazna sibirska zima ne može da nam donese pad Vlade, a anemična i fragmentisana opozicija nudi slabašne promjene, političko djelovanje istinski NEvladinog sektora je poželjno.

Ako nam već stavljate strujnu omču oko vrata, i nećete slijediti primjer snijega koji je pao, pustite nas barem da slobodno šetamo ulicama crnogorskih gradova sa civilnim sektorom ako već političku alternativu (još uvijek) nemamo.

nemanja.tepavcevic@politics.ox.ac.uk

( Nemanja Tepavčević )