Sudbina potomaka njemačkih zarobljenika u Crnoj Gori
Glavni logor za njemačke vojnike bio je na mjestu gdje se sada nalazi hotel „Podgorica“, sjeća se Šenk
U Crnoj Gori živi oko 300 porodica, potomaka njemačkih vojnika, ratnih zarobljenika, koji su nakon svjetskog rata prinudno radili na obnovi porušenih zdanja. Predsjednik Udruženja potomaka njemačkih vojnika u Crnoj Gori, Srećko Šenk potomak je vojvođanskih folkdojčera, koji su se odazvali pozivu na mobilizaciju, učestvovali u ratnim operacijama na Balkanu, a nakon rata pronašli motiv da nastave život u Crnoj Gori.
"Malo neobično, ali ocu je bilo ime Johan, kao i mojem đedu. Takođe, za vrijeme rata borili su se u sastavu 'SS' jedinice 'Princ Eugen'. Nekoliko generacija porodice Šenk živjelo je u Kikindi, dok je u Vojvodini, prije svjetskog rata, postojala velika nacionalna zajednica Njemaca. Odazvali su se na Hitlerov poziv i četiri godine proveli ratujući na Balkanu", rekao je Šenk.
S obzirom na to da su bili pripadnici jedinice „Princ Eugen“, poznate po surovosti i vojničkoj disciplini, Srećko Šenk je kazao da je pravo čudo kako su i otac i đed preživjeli zarobljavanje komunista 1945. godine.
"Zarobljeno je tada na hiljade vojnika. Otac je imao 19 godina, a ravno je čudu kako nijesu bili strijeljani po kratkom postupku", rekao je Šenk.
Očeva priča o danima zarobljeništva
Glavni logor za njemačke vojnike bio je na mjestu gdje se sada nalazi hotel „Podgorica“, sjeća se Šenk očeve priče o prvim danima zarobljeništva, napomenuvši da su logoraši bili svih zanimanja, od zanatlija do inženjera.
"Pošto se napokon javio, saznali smo da je pronašao svoju ženu, a u partizanskom logoru kćerku i mlađeg sina"
"Otac je bio automehaničar, a pored njega bilo je ljudi svih zanimanja. Njihova stručnost pokazala se korisnom, jer u Podgorici, srušenoj u bombardovanju, bila je potrebna stručna pomoć. Učestvovali su u građevinskim radovima, obnovi mostova, ali u zahtjevnim poduhvatima kao što je elektrifikacija grada", rekao je Šenk.
Otac i sin Šenk ostali su u zarobljeništvu do 1953. godine. Jedan dio zarobljenika odlučio je da se vrati u Njemačku, a drugi dio je ostao u Crnoj Gori.
"Đed se vratio u Kikindu da vidi ko je preživio od familije. Otac je ostao u Podgorici očekujući dobre vijesti. Međutim, prošlo je nekoliko godina dok od njega nijesu došle prve vijesti.
Pošto se napokon javio, saznali smo da je pronašao svoju ženu, a u partizanskom logoru kćerku i mlađeg sina, dok ostali članovi nijesu preživjeli. Zemlja u Kikindi je bila nacionalizovana, sva imovina oduzeta i đed se preselio u Beograd u Rakovicu, gdje je pronašao posao u fabrici traktora", rekao je Šenk napomenuvši da je u toj fabrici ostao do penzije.
Johan mlađi pronašao ljubav
U međuvremenu, dok je Johan stariji tražio svoju porodicu, Johan mlađi je pronašao ljubav.
Udruženje potomaka njemačkih vojnika u Crnoj Gori Šenk je osnovao 2003. godine
"Otac je govorio njemački i srpski i samim tim bio je koristan i kao prevodilac. Zbog toga je, možemo reći, imao povoljniji tretman. Kotoranin Koska, porijeklom Čeh, bio je zadužen za grupu njemačkih vojnika koji su radili na gradskim gradilištima.
Tako su se njegova kćerka Katarina i moj otac upoznali i na kraju vjenčali. U međuvremenu, javio se đed Johan, ali otac je već odlučio da ostane u Podgorici", rekao je Šenk.
Udruženje potomaka njemačkih vojnika u Crnoj Gori Šenk je osnovao 2003. godine, smatrajući važnim objediniti, zaštititi kulturu, jezik i nacionalni identitet njemačke zajednice u Crnoj Gori. Šenk je ubrzo, na neobičan način, saznao da skoro u svakoj crnogorskoj opštini ima po jedna porodica germanskog porijekla.
Stari telefonski imenik
"Interesovalo me je koliko stvarno ima potomaka njemačkih zarobljenika u Crnoj Gori, ali nije bilo jednostavno doći do tačnih podataka. U Pošti je radio kolega iz vojske. Primijetio sam jednom na njegovom stolu stari telefonski imenik. Pomislio sam da bi u njemu mogao pronaći što me zanima.
"Porodice se nijesu posjećivale nakon rata, vjerovatno zbog nekog straha"
Zamolio sam ga da mi pozajmi imenik, a on dozvoli da ga zadržim. Krenem od slova 'A', i redom pribilježim sva germanska imena. Kontaktirao sam ih telefonom i ustanovio da jedni o drugima malo znamo.
Porodice se nijesu posjećivale nakon rata, vjerovatno zbog nekog straha, a moguće da je postojala želja da se uklope u društvo, a da istovremeno ne opterećuju djecu ratnom prošlošću. To mi je bilo razumljivo, jer moj otac, na primjer, posjećivao se samo sa njemačkom porodicom Kunčar", rekao je Šenk.
Germanska imena
U imeniku je pronašao oko 300 germanskih imena, osnovao NVO, i osmislio nekoliko kulturnih projekata, koji bi omogućili upoznavanje članova njemačke zajednice, školovanje u matičnoj zemlji i niz drugih aktivnosti. Međutim, na Šenkovo iznenađenje, u kancelariji njemačke ambasade u Podgorici nije naišao na podršku.
"Vidio sam da njemačka ambasada pomaže i gradi objekte u Podgorici, i pomislio da bi i nama mogli pomoći"
"Za vrijeme prethodnog starog ambasadora nije bilo interesovanja da se na neki način pomogne moje udruženje, iako sam vođen tim razlozima organizovao nekoliko sastanaka. Još nijesam posjetio novog ambasadora.
Vidio sam da njemačka ambasada pomaže i gradi objekte u Podgorici, i pomislio da bi i nama mogli pomoći ukoliko nam obezbijede jednu malu kancelariju i nešto opreme. Međutim, za sada ništa nema od toga, a konkurisao sam na nekoliko opštinskih projekata", rekao je Šenk.
Srećko Šenk je radio u “Agrokombinatu 13. jul” i “Titeksu” u pravnoj službi. U ovom trenutku je na Birou rada u očekivanju skore penzije. Sin Ivan je kamerman, a kćerka Milena frizerka.
Johan posjetio rodnu kuću u Kikindi
"Otac je samo jednom obišao rodnu kuću u Kikindi. Pošao je tamo kako bi sredio papire i odlučio svratiti i sa ulice pogledati u kakvom je stanju kuća. Stao je na drugu stranu ulice i posmatrao. Otvorila se kapija, i nepoznati čovjek je došao do oca.
"Čovjek je na kraju ponudio Johana da uzme što god hoće iz kuće, bilo koju stvar"
Primijetio je da otac posmatra njegovu kuću, zatražio da kaže ko je i zbog čega to radi. Otac je objasnio da je u toj kući rođen, da su je komunisti nacionalizovali, i taj čovjek je pozvao oca da bude njegov gost.
Pokazao mu je sve prostorije, a čovjek je rekao da je Srbin, rodom iz Krajine, i da je kuću dobio od države. Počastio je moga oca, sjedjeli su dugo i razgovarali. Čovjek je na kraju ponudio Johana da uzme što god hoće iz kuće, bilo koju stvar. Otac je odbio, smatrajući da će ga bilo koji predmet iz kuće podsjećati i unositi nemir", rekao je Šenk.
Vozio one koje je gledao preko nišana
Prvi posao Johana mlađeg poslje rata bio je u garaži „republičkog organa“ kod Mašinske škole. Johan je održavao vozni park i vozio komunističke funkcionere protiv kojih je svojevremeno ratovao.
Otac je radio u OGP-u, a onda se penzionisao. Upokojio se 1984. godine u 53. godini
"Dobio je ubrzo i stan u Ulici Vuka Karadžića, a u podrumu je kasnije otvorio radionicu. Radio je tako i državni i privatni posao. Rodio se tih godina i moj brat Zdravko. Otac razumljivo nikada nije bio član partije, a u kući nijesmo govorili maternjim, njemačkim jezikom, tako da ga ja i brat ne govorimo.
Otac je radio u OGP-u, a onda se penzionisao. Upokojio se 1984. godine u 53. godini. Zdravko je, takođe, radio u OGP-u, dočekao stečaj, i sada je u penziji", kazao je Srećko.
( Jovan Stanišić )