Festival San Remo: Mit koji traje šest decenija

Večeras je finalno veče muzičkog festivala San Remo koji je ove godine ušao u šezdesetprvu godinu postojanja, pa se već može govoriti i o istoriji ovog festivala. Sasvim izvjesno, festival San Remo čini dio istorije Italije. Radi se o jednom od ogledala zemlje, svakako muzičkom, ali i u mnogo širem, sociološkom smislu.

S jedne strane, San Remo je izražavao rast zemlje, i s druge, postajao je mjesto kolektivnih i individualnih memorija, sastavni dio mnogih „amarkoda“, pa danas nije mali broj onih koje nakon slušanja neke stare sanremovske melodije obuzima posebno stanje - euforije ili melanhonije, pa i ubrzanijeg kucanje srca.

Zvaničan naziv Nacionalni festival lake muzike govori ipak da se u zemlji Verdija, Rosinija, Pućinija ne smiju miješati viši i niži nivoi muzičke umjetnosti, iako svi na kraju nađu svoje dostojno mjesto u nacionanoj kulturi.

Prvi muzički festivali u „gradu cvijeća“ su protekli u znaku traženja novog života

Dakle, muzika, moda, razni rivaliteti, polemike, biznis, političke poruke, melodrame, ali i prave drame - kao što je bilo samoubistvo velikog kantautora Luiđi Tenka – sve je to zajedno bila slika San Rema, pa i Italije koja kao da je osnivanjem ovog festivala poslije Drugog svjetskog rata željela da makar nakratko zaboravi nemale političke, ekonomske i moralne traume doba iz kojega je upravo izlazila.

Državna elita, kao uostalom i većina građana, uprkos teškoćama sa metabolizovanjem skore prošlosti, su nastojali da nekako okrenu novu stanicu istorije, pa su zabava i muzika mogli biti dobri saveznici u takvim stremljenima.

Prvi muzički festivali u „gradu cvijeća“ su protekli u znaku traženja novog života koji je trebalo uljepšati optimizmom, znatiželjom, zabavom, sve to i uz takmičarske rivalitete. San Remo je, slično biciklističkoj trci “Điro d’Italija“ i italijanskom fudbalskom šampionatu postao nacionani događaj velike popularnosti koji je zabavljao, pa i egzaltirao domaću javnost, a veoma brzo izazivao sve veću pažnju i u inostranstvu.

Pobjednik festivala 1958. godine je bio legendarni Domeniko Modunjo, sa nezaboravnom pjesmom u kojoj je fascinantno ponavljan referen “Voo–laa–ree...“

Mit San Rema se odmah preselio i na drugu stranu Jadrana, posebno u primorskom dijelu. (I potpisnik ovih redova je još u dječačkim danima zajedno sa svojim drugovima slušao do kasno u noć radio prenose sanremskog festivala koji bi se sjutra dan na Pristanu komentarisali sa puno žara.)

Dok je u susjednoj Francuskoj toga doba muzikom Žorža Brasansa, Edit Pjaf, Iv Montana, Žilijet Greko, Lea Ferea - francuska šansona dobijala i svoju “socijano angažovanu“ dimenziju, sve to nije postojalo u kanconama koje su prvih godina festivala San Rema pjevali Nila Pici, Klaudijo Vila, Lućano Tajoli, Renato Rašel.

Naime, za razliku od neorealističkih filmova, literature i slikarstva koji su italijansku realnost prikazivali onakvom kakva je bila, život je poslije festivala u San Remu izgledao nešto bolje, recimo poslije pobjedničkih pjesama Nile Pici koja je trijumfovala još na pravom festivalu 1951. godine.

Nila Pici je pobjedila i na festivalu 1952. a nježna pjesma „Vola colomba“ (Leti golub) je protumačena i kao poruka italijanskim građanima u Trstu da nijesu zaboravljeni.

Naime, područje Trsta je odmah poslije rata i sporazuma koji su potpisali engleski general Morgan i jugoslovensko(piperski) general Arso Jovanović, bio podijeljen na dva dijela – zonu A koju su kontrolisali britansko - američke formacije i zonu B pod upravom jugoslovensih snaga.

Dakle, San Remo vremenom postaje poprište mnogo toga – velikih muzičkih i televizijskih produkcija

Zanimljivo je da su dvije zone imale i svoja muzičko - ideološka nadmetanja, pa je snažna jugolovenska stanica na italijanskom jeziku, (od 1952. nazvana Kapodistrija, zvanično kao radio italijanske manjine u Sloveniji i Hrvatskoj) tada vrlo rado emitovala muziku tipa „Internacionala“ i „Bandiera rosa“.

Pobjednik festivala 1958. godine je bio legendarni Domeniko Modunjo, sa nezaboravnom pjesmom u kojoj je fascinantno ponavljan referen “Voo–laa–ree...“ (Letjeti). “Volare“ je ostao simbol italijanskse kancone, pjesma koja je u Italiji i u svijetu poznatija od italijanske nacionalne himne.

Odmah nakon što je eksplodirao na sanremovskoj bini, “Volare“ je brzo postao svjetski hit, globalizovan mnogo prije početka globalizacije, a i danas odjekuje, u isti mah, moćno i moderno. U istoj 1958. godini kada su Italijani pjevušili ”Volare“ zemlja je ulazila u period “ekonomskog buma“, i nije bilo malo onih koji su bili sklonu da povjeruju kako zemlja leti na krilima svog velikog ekonomskog uspjeha, ali i muzičkog buma Mima Modunja, kantautora sa juga zemlje.

Bilo je samo pitanje vremena kada će festival postati i scena podijeljenje zemlje jakih socijanih naboja, otvorenih moralnih pitanja, različitih izbora budućnosti.

“Istorija, to smo mi“ glasio je naslov pjesme Franćeska de Gregorija koji će kasnije postati jedan od kantautora, simbola angažovane kancone. U tom žanru se pojavila i đenovska škola - sa Đinom Paolijem, Luiđi Tenkom, Brunom Laucijem i nenadmašnim Fabriciom D’Andreom - koja je više ličila na susjedne Francuze i tamošnje muzičke pravce nego na zemljake sa italijanskog juga.

Po glasanju na ovom muzičkom referendumu 2009, Savoja i monarhija su prošli mnogo bolje nego na onom političkom 1946. godine

Dakle, San Remo vremenom postaje poprište mnogo toga – velikih muzičkih i televizijskih produkcija, novih pravaca, pa bi se na festivalu zajedno našli najavangardniji izvođači bučnih rok grupa sa onim klasičnim izvođačima italijanskse kancone, poput Mine, Milve, Vanoni, Dorelija, Don Bakija ili melanhoničnog Serđa Endriga, italijanskog pjevača porijeklom iz Istre (jednom pobjednika i Splitskog festivala).

A upravo se Endrigo pojavio 1970. na San Remu sa pjesmom “Partira la nave partira“ (Brod će poći). Endrigo tada nije pobjedio, ali njegova pjesma je snažno zaplovila - zbog lijepe melodije ali i poruke da niko ne zna gdje će brod zapravo stići.

Te godine su upravo započele “olovne godine“, terorizam (crveni, crni, inostrani, domaći) misteriozne otmice čak i predsjednika vlade Mora koji je kasnije ubijen... Italija je tada i ličila na brod iz Endrigove pjesme kome se nije znalo gdje će stvarno stići.

Da je San Remo bio svojevrsni ragistar mnogih nacionanih dešavanja svjedoči još jedan detalj koji je u vezi sa pokušajima komplikovanog istorijskog pomirenja kraljevske porodice Savoja i italijanske nacije.

Mladi princ Emanuele Filiberto Savoja (plemić i crnogorske krvi između mnogih koje je izmiješao) se prije tri godine na festivalu pojavio u jednom zanimljivom triju, sa Pupom i tenorom Kanonićem, otpjevavši pjesmu, zapravo životnu ispovijest čija je poenta bila već u samom naslovu - “L’Italia amore mio“.

Ovogodišnji festival je u mnogo čemu nastavak stare tradicije

Ovaj, ipak riskantan “muzičko - istorijski“ poduhvat nije slučajno duboko podijelio široki nacionalni auditorijum. Kao da se u San Remu nakon više od šest decenija ponavljao narodni referendum o sudbini Savoja i italijanske monarhije.

Po glasanju na ovom muzičkom referendumu 2009, Savoja i monarhija su prošli mnogo bolje nego na onom političkom 1946. godine. Pjesma je na festivalu 2009. osvojila drugo mjesto. Ali upravo u trenutku proglašenja rezultata u sali se dogodila scena koja je po nadrealnim momentima podsjećala na one najimpresivnije iz Felinijevih filmova.

Naime, svi članovi orkestra su u istom trenutku bacili note na binu, izražavajući negodovanje zbog tako visokog plasmana princa Savoje i njegovih partnera. Ovo više nije imalo veze sa istorijom i referendumom, već sa muzikom.

Prošlogodišnji festival je bio prilagođen jubileju – 150 godina postojanja Italije. Neizbježno, tom prilikom je Toto Kotunjo pjevao svoju “L’Italiano“ pjesmu koja je poslije Modunjovog “Volare“ vjerovatno najpoznatija italijanska kancona u svijetu, Al Bano je pjevao „Va pensiero“, ponovo je izvođena „Balada o Saku i Vancetiju“ (tragična priča o dvojici Italijana-anarhista u Americi između dva svjetska rata) koju je nekada pjevala Džoana Baez.

Prošle godine je bio veliki povratak dva kantautora stare, dobre škole, Vekionija i Batijata. Bio je to veliki trijumf Roberta Vekionija. Ne samo što je tada prilično sumorna Italija ubjedljivo glasala za njegovu baladu, već se radilo, pored lijepe melodije i izvođenja, o divnim riječima koje su ulivale nadu, uprkos svemu.

Ćelentano je u urlatorskom stilu debitovao na festivalu San Remo 1961. godine sa pjesmom “Dvadeset četiri hiljade poljubaca“

I sam šezdesetogodišnji Vekioni je fascinantan lik. On je profesor latinskog i starogrčkog jezika u srednjoj školi, pjesnik, muzičar, bivši komunista... Jedna druga italijanska priča.

Ovogodišnji festival je u mnogo čemu nastavak stare tradicije. Glavna zvijezda je bio Adrijano Ćelentano čija ovogodičnja pojava najbolje i spaja našu priču o trajnju ovog festivala.

Ćelentano je u urlatorskom stilu debitovao na festivalu San Remo 1961. godine sa pjesmom “Dvadeset četiri hiljade poljubaca“. Mnogi njegovi hitovi, kao onaj naslovljen “Dječak iz ulice Gluk“ su takođe ostali dio italijanske istorije.

Možda ste vidijeli, Ćelentano je još uvijek u formi. To se uostalom može reći i za sam festival San Remo, čiji mit, uprkos mnogim kontroverznim eksperimentima, i dalje traje.

"Bela ćao" i „Đovineca” ne mogu zajedno

Ipak, od jedne zamisli se prošle godine odustalo i to u posljednjem trenutku. Naime, smatralo se da je državni jubilej momenat i za razna nacionalna pomirenja, pa je planirano da se na festivalu izvedu “Bela ćao“ i “Đovineca“.

Na kraju se odustalo od ideje da se na festivalu San Remo 2011 sviraju “Đovineca“ i “Bela ćao“

Prva je izražavala antifašitički, patriotski entuzijazam tokom Pokreta otpora, dok je druga pjesma pripadala desničarskoj tradiciji, kasnije prisvojena i od Musolinija. Obje pjesme, van političkog konteksta, su veoma lijepe.

(Opet malo „crnogorocentrizma“, uz sav rizik: ove pjesme su se pjevale i u Crnoj Gori – “Đovineca“, tada fašistiška himna, je svečano svirana 12. jula 1941. u Zetskom domu na Cetinju prilikom proglašenja nezavisne crnogorske države u orbitri fašističkog Rima, dok se “Bela ćao“ pjevala u italijanskoj brigadi “Garibaldi“ koja se od kraja 1943. sve do kraja rata borila zajedno sa antifašističkim snagama u Crnoj Gori protiv Njemaca.)

Na kraju se odustalo od ideje da se na festivalu San Remo 2011 sviraju “Đovineca“ i “Bela ćao“. Ni već odavno miroljubiva Italija nije bila spremna za sve vidove pomirenja, pa ni na San Remu gdje sve izgleda “lako i veselo“ - kako je nekada pisao Flober o životu na Apeninskom poluostrvu.

( Miodrag Lekić )