Zapadni Balkan u liberalnom diskursu

Liberalna paradigma

Politike liberalnih sila na Zapadnom Balkanu zasnovane su na postulatu liberalne ideologije, po kome su liberalne države konsolidovane demokratije sklone uzajamnoj saradnji, bez agresivnih sklonosti jedne prema drugoj. Po ovom shvatanju, prihvatanje liberalne ideologije od strane neliberalnih režima je neophodno radi proširenja mira i napretka u sferi uticaja zapadnih demokratija.

Dakle, kada je u pitanju Zapadni Balkan, pred vodeće liberalne sile se postavlja pitanje kako da ovo neliberalno područje na rubu EU i NATO integrišu u sjeverno-atlantsku zonu bezbjednosti.

Implementacija liberalnih politika u miru i ratu

Prije rata

Politike liberalnih sila primjenjivale su se u SFRJ od početka 80-ih preko liberalnih reformi u cilju tranzicije samoupravnog modela socijalizma u liberalni model demokratije i tržišne ekonomije.

Prisjetimo se politika iz tog vremena, koje su provodile vlade Milke Planinc, Branka Mikulića i Ante Markovića. Upravo na liberalnim osnovama vlada Ante Markovića pokušala je da izgradi i primijeni koncept liberalno orijentisane federacije. Realizacija ovog posljednjeg programa propala je zbog Miloševićevog podrivanja institucija federacije, kratkotajnim ratom u Sloveniji i početkom oružanih konflikata u Hrvatskoj i BIH.

U ratu

Sa eskalacijom sukoba u SFRJ upravljanje humanitarnom krizom preuzima Evropska zajednica. Namjera EZ je bila da pokuša da konsoliduje stanje države poslije secesije Slovenije. Kao što je poznato, taj pokušaj je propao.

Evropska zajednica je prihvatila secesiju Slovenije jer je percipirana kao politički entitet zasnovan na liberalnoj demokratiji, tržišnoj ekonomiji i višepartijskom sistemu u kojem regularno funkcionišu demokrate zapadne provinijencije i bivši komunisti.

Izbijanjem rata u Hrvatskoj i BIH vodeće liberalne sile u okviru Savjeta bezbjednosti UN sprovode liberalno orijentisane politike u cilju postizanja mira. Primijenjeni model održavanja mira (peace keeping) bio je uspješno korišten u međudržavnim konfliktima u praksi mirovnih operacija do izbijanja konflikta u SFRJ. U ovom slučaju on je bio neadekvatan jer se radilo o unutardržavnom konfliktu. Kako ističe Batiata rat u Bosni je bio „moderan rat vođen na srednjovjekovni način - selo protiv sela, komšija protiv komšije, sa teškom artiljerijom okrenutom prema običnim civilima, njihovim kućama, crkvama i školama...“

Očigledan primjer snošenja posljedica zbog neadekvatnog angažmana jedne liberalne demokratije u ovom ratu bio je pad holandske vlade 2002. godine zbog tragedije u Srebrenici.

Na području bivše Jugoslavije NATO propituje svoju ulogu početkom 90-ih. Alijansa nije imala jasan strateški pristup na početku krize na Zapadnom Balkanu. Radilo se o ad hoc reakcijama u odnosu na tekuće događaje. Tako se strategija razvijala iz koraka u korak u periodu od 1992. do 1999. godine.

Alijansa se na taj način transformiše od zaštitnika spoljnih granica njenih država-članica, u aktivnog činioca koji vojno-politički oblikuje krizne prostore u neposrednom neliberalnom okruženju. Uz pomoć naučenih lekcija na području bivše Jugoslavije, NATO, kao grupni bezbjednosni aranžman vodećih liberalnih sila, uspijeva da nađe novu ulogu i identitet u post-hladnoratovskoj eri.

U miru

Krajem 90-ih koncept izgradnje države (state building) postao je sastavni dio liberalne paradigme u restauraciji propalih država u post-konfliktnom regionu Zapadnog Balkana. U BIH i Kosovu je implementiran ovaj model u uslovima razorene ekonomije, ratom traumatizovanog stanoviništva i nacionalne podijeljenosti. Kakav će biti krajnji ishod ovih projekata ostaje da se vidi.

Prošlo je petnaest godina od samita EU u Solunu 2003, na kome je iskazana puna podrška evropskoj perspektivi Zapadnog Balkana. Danas se zapaža da je na ovom području došlo do zastoja liberalno orijentisanih reformi. Kao posljedicu imamo fasadne institucije, neodrživu ekonomiju i reafirmaciju nacionalizma. Karl Bilt u vezi sa ovim kontekstom kaže: „To obećanje će biti onoliko teško održati, koliko je bilo važno dati ga.“

Primjer uspješnog liberalnog projekta

Mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja u sastav Republike Hrvatske, pod vođstvom vodećih liberalnih sila u okviru mirovne operacije UN-a koja je završena 1998, važan je događaj od regionalnog značaja. Nakon primjene Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan brutalni rat u BIH, mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja došlo je do stabilizacije prilika na Zapadnom Balkanu.

Proces reintegracije pod vođstvom Prelazne uprave UN tekao je preko demilitarizacije, povratka izbjeglica, kao i osnivanja privremenih policijskih snaga, civilne administracije i organizovanja izbora. Bez ispaljenog metka i bez izgubljenog života okončana je misija UNTAES vraćanjem preostalog dijela teritorije Hrvatske u njen ustavno-pravni poredak.

Mitovi rata potiskuju politike mira

Summa summarum, liberalni projekat je na Zapadnom Balkanu proizveo je značajan učinak preko okončanja ratnih sukoba, uspostavljanja mira u multi-etničkom okruženju, izgradnje pravne države i vladavine prava tokom 90-ih godina do danas.

Međutim, gledano iz sadašnje perspektive, čini se da je došlo do „zamora materijala“ u implementaciji liberalnog projekta na Zapadnom Balkanu. Evo i jednog detalja u vezi gore navedenog primjera: dvadeseta godišnjica mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja u regionu i Hrvatskoj je propraćena bez adekvatnog publiciteta koji objektivno zaslužuje, iako pada u vrijeme opterećeno lokalnom trkom u naoružanju, neriješenim graničnim pitanjima i podrivačkim aktivnostima revizionističkih sila usmjerenim prema liberalnom projektu.

„Mitovi rata i dalje koče politike izgradnje mira. Sjećanja na rat i dalje su važnija nego sjećanja na mir“, zaključuje Centar za mirovne studije (CMS) iz Zagreba.

Autor je politikolog

( Dragan Božović )