Redovno... pardon, vanredno...

Kap je prelila čašu. Ni snijeg, ni vremenske neprilike ne mogu sakriti tragove... Dok je jednima sve u redu, drugi se ne slažu, trećima je vanredno stanje svaki dan. Za koju nedjelju, kada prođe ovo „vanredno“ meterološko stanje slijedi nastavak... Ovoga puta „redovno“ vanredno... Ceh prijatelja i partnera je stigao na naplatu. Dvadeset i dva miliona... Sića... Za koju nedjelju ili mjesec još sto deset miliona, eura naravno... Račun bez krčmara, ovoga puta plaćaju građani. Plaćanje na rate - tješi premijer - uz zelenaške kamate.

Priča se priča da Rusi odlaze. U jednom smjeru... Tornado prohujao sa vihorom... Ostaje pustoš... A zna se ko ih je doveo? Ko je dao garancije prijateljima? Strateškim partnerima? Zna se ko je u „kontinuitetu“ bio ministar finansija, a danas premijer? I indijske maharadže vide koja je ura?

Zahvalili se i produžili dalje? Ovo je još jedan uspjeh momišićke neoliberalne škole. Po ustaljenom šablonu vjerovatno će stizati nove fakture. Vrijeme je da građani „uživaju“ u plodovima revnosnoga rada vlasti, koja više od dvije decenije građane u ekonomskoj vertikali polako, ali „sigurno“ vodi u siromaštvo i neizvjesnost. Kako zaboraviti, koliko puta je ukazivano na naopaku ekonomsku politiku kao i na one koji su branilili i brane lik i djelo takve politike.

Umjesto ostavki i odgovornosti, svjedoci smo da se prosipanjem magle kupuje vrijeme i daju se obrazloženja koja vrijeđaju zdrav razum. Tužno a istinito. U čijoj službi vlast radi, da li u službi građana i države ili u službi tajfun-tajkuna i njihovih prijatelja, čitaoci ovih redova najbolje će procijeniti sami.

Izgleda ovoga puta snijeg je iznenadio u februaru. Kakva je reakcija nadležnih organa najbolje pokazuje prepucavanja premijera i ministara. Umjesto brze reakcije, brza improvizacija...

Umjesto proglašavanja vanrednog meterološkog stanja i uključivanja svih mašina, koje su u privatnom vlasništvu, svjedoci smo mlake i neefikasne reakcije nadležnih službi. Zapravo, službe na terenu su reagovale u skladu sa mogućnostima. Nikako ne smijemo zaboraviti da građani, policija, vojska svojim ličnim naporima daju maksimalan doprinos da se situacija učini što podnošljivijom, međutim...

Sistem ne funkcioniše. Manjak mašina, činjenica da robne rezerve nemamo, kao i da je preduzeće koje je bilo nekada oslonac u ovakvim situacijama „Crnogoraput“ privatizovano, pokazuje da rezultati i ne mogu biti bolji. Koliko para – toliko muzike. A zašto su mogućnosti limitirane, najbolji odgovor mogli bi dati oni koji su stvorili takve limite. A ko ih je stvorio? Odgovor se zna.

I napokon, kada je nevrijeme pokucalo na „dveri“ vlasti, sjetili su se da proglase vanredno stanje u državi. Da se snijeg nije nakašljao nad Glavnim gradom vjerovatno ne bi ni bilo vanrednog stanja. Vjerovatno bi piste bile bez manekena... Sam način na koji je donešena odluka o vanrednom stanju iz ugla zakona je nelegitiman.

Umjesto da parlament donese odluku u skladu sa ovlašćenjima (a mogla se okupiti polovina plus jedan poslanik), prosto dekretom na „odloženo“ donesena je odluka o ovako važnoj stvari. Postavlja se pitanje da li će ovaj mehanizam proglašavanja vanrednog stanja i u budućnosti biti praksa. Dilema, zar ne? I ne samo ta činjenica, već i fakat da je predstavnik najjače opozicione partije na Kolegijumu dao pristanak za ovakav pristup. Kolegijalno, kompaktno, pardon koaliciono...

Ova „kompaktnost“ ogleda se i u najavi vanrednih parlamentarih izbora. Ako su redovni za godinu dana, ko vjeruje sem „kompaktni“ (o)pozicionari da izbori mogu biti fer i pošteni u ovako kratkom vremenu. Vjerovatno će jesen dati odgovore... Čudo su vjesnici!

Kome je bliža vlast, da li krupnom kapitalu ili građanima, najbolje pokazao je protest nezadovoljnih građana u vezi sa poskupljenjem električne energije. Za gospodu na vlasti visoki računi, nemaština većine građana, prazni novčanici kao i prazni frižideri, nijesu socijalno već političko pitanje. Gospodin premijer umjesto rješavanja problema, poziva na politički obračun sa vođama protesta. Takođe „razumije“ građane a i nije teško kada je „njegov“ i „njihov“ standard sa većinom građana neuporediv. Razumljivo, zar ne?

( Arsenije Lalatović )