U Mordoru, kraj Berana

Jedan od zanimljivijih izmišljenih likova prošlog vijeka, novinar Spajder Džerusalem, glavni junak popularnog i cijenjenog grafičkog romana Transmetropolitan Vorena Elisa, kaže sljedeće: “Znaš, kažu da je novinarstvo umijeće kontrolisanja svoje okoline, ali uopšte nije tako. Ništa ja ne mogu da kontrolišem ovom pisaćom mašinom. Ali ona jeste pištolj. Ima samo jedan metak ali, ako dobro nanišaniš, i taj jedan ti je dovoljan.Samo ciljaj kud treba i raznijećeš koljeno svijeta.”

Možda je Spajder i u pravu, ali baciti svijet na koljena, kako god okreneš, pretežak je poduhvat. Međutim, jedno nikako ne mogu da smetnem s uma: kako je moguće da se steknu okolonosti i uslovi da živiš u zanimljivim vremenima, koja ti pružaju nebrojeno mogućnosti da trajno onesposobiš režim jedne zemlje, a da novinari – iz samo njima znanih razloga – riješe da pucaju u sopstvenu nogu?

Kada su u igru ušle društvene mreže, blogovi i forumi, nišan se ne malo izoštrio. Naime, stvari su počele da se mijenjaju onog trenutka kad je “objektivno” izvještavanje o problemima građana prestalo da bude jedina opcija, a direktno obraćanje javnosti postala seksi alternativa.

Iskustvo nas je naučilo da svaki novinar ima svoj fetiš i da svoju priču priča u odnosu na taj fetiš, što nerijetko skrene pažnju sa problema i usmjeri je na sam fetiš, koji ne mora imati nikakve veze s problemom kao takvim. S druge strane, globalna mreža omogućila je građanima da usmjere pažnju javnosti pravo na problem koji ih se neposredno tiče.

Dokle?

Upravo to se desilo s Berancima koji su iskoristili sve prednosti Interneta da od borbe protiv nelegalne gradnje regionalne sanitarne deponije u svom dvorištu naprave zaista zanimljiv i relevantan politički poduhvat. Značaj ovog otpora počiva prije svega u činjenici da su građani jednog sistematski uništavanog grada svojim akcijama politizovali problem koji im se htio nametnuti kao infrastrukturna nužnost. Sve je počelo prije sedam godina, kada je odlučeno da se smeće privremeno odlaže na lokaciji Vasova voda u Beranselu.

Onda su DPSeptikoni osvojili vlast, pa su, shodno svom megalomanskom mentalitetu, odlučili da privremeno pretvore u trajno

Onda su DPSeptikoni osvojili vlast, pa su, shodno svom megalomanskom mentalitetu, odlučili da privremeno pretvore u trajno. Vlast je izvršila eksproprijaciju zemljišta i započela taj postupak izradom studije izvodljivosti. Godine su prolazile, a građani su bili svjesni tih dešavanja taman onoliko koliko je gradonačelnik Berana svjestan činjenice da naš jezik ima sedam padeža. Onda je morao da dođe jedan Beranac iz Čikaga da bi pokraj Berana otkrio Mordor. Fotografisao je pravo lice lokalne samouprave i postavio ga na bilbord s natpisom: “Dokle?”

Dok je šetao gradom, gradonačelnikovog brata, inače direktora Agencije za izgradnju i razvoj Berana, užasnuo je taj prizor, nakon čega je naredio da se bilbord skine. Kao svaki pravi ljubitelj konceptualne umjetnosti, nije mogao da toleriše da se bratski konceptualni performans tek tako izrabljuje na bilbordima. I zaista, deponija na Vasovoj vodi vam dođe kao neka Šit-inska kapela – morate otići tamo da biste u punoj mjeri doživjeli i udahnuli gradonačelnikov stvaralački dar.

Onda je morao da dođe jedan Beranac iz Čikaga da bi pokraj Berana otkrio Mordor

Najzad je postalo jasno da je performans predugo trajao, te su zamolili gradonačelnika da svoj umjetnički arsenal vrati tamo odakle ga je i donio. Međutim, kao svaka (zakonom) nesputana umjetnička duša, gradonačelnik je i dalje htio da stvara na Vasovoj vodi, što je natjeralo Berance da, mnogo prije onih na Vol stritu, okupiraju lokaciju i kažu: “Dosta!”

Kreativni bunt

A da cinizam bude na nivou, sve ovo se odigravalo naporedo sa standardnim predizbornim obećanjima punim bajnih priča o infrastrukturnom spasu Berana, kao što su izgradnja autoputa i aerodroma. Međutim, pošto je gradonačelnik više puta pokazao da posjeduje Lignjoslavov entuzijazam i izvršne sposobnosti Tasmanijskog đavola, građani su shvatili da od velikih projekata neće biti ništa osim ako oni ne uzmu stvar u svoje ruke.

Beranci su svojim primjerom pokazali da su za bunt neophodni i realni i simbolički otpor

Odlučili su da dovedu more u Berane i izgrade Luku (sa velikim “L”, jer se radi o kapitalnoj investiciji). Ako se okupacijom deponije ukazalo na šerifovski pristup rešavanju problema tipičan za lokalnu samoupravu, onda je projekat Luka Berane ukazao na to što je učinjeno sa sjeverom Crne Gore u poslednjih dvadeset godina – da je pretvoren u “Treći svijet” unutar same države, čiji se sirovinski i ljudski resursi nemilice eksploatišu.

Štaviše, Beranci su svojim primjerom pokazali da su za bunt neophodni i realni i simbolički otpor. Pružili su Crnoj Gori jedini održivi oblik otpora, jer ako postoji nešto što nijedna, pa ni crnogorska, osiona vlast ne može da reaproprira – to je kreativni bunt. Nažalost, značaj ovog protesta nije prepoznat van Berana, a zapravo je posrijedi nešto što bi svi progresivni elementi u Crnoj Gori trebalo da podrže i pomognu.

Politizacija đubrišta

Beranci su postavili i nacrt borbe: kad se nema vremena za konkretnu akciju, uvijek se može, u pauzama između okupacija deponije, pružati simbolički otpor. Iz dana u dan, na svojoj Fejsbuk grupi, oni unapređuju Luku Berane i podižu svijest građana. U tome je snaga realnog operacije Vasova voda, kao i moć simboličkog projekta Luka Berane: taj spoj usredsređivanja na konkretno sporno pitanje i skretanja pažnje na opšte stanje doveo je do značajnog ishoda: građani su razvili svijest o povezanosti ovih problema.

Zapravo, ključni problem u vezi s regionalnom deponijom sastoji se u tome da centralna vlast svjesno instalira impotentne lokalne samouprave koje slepo izvršavaju zapovijesti čak i ako to ugrožava zdravlje njihovih sugrađana. Tu leži neophodnost politizacije svega, pa i nečeg tako vulgarnog i banalnog kao što je đubrište: upravo su takvi potezi kao što je stvaranje regionalne deponije, pri kojima se ne vodi računa o interesima lokalnog stanovništva, i doveli do onoga o čemu govori Luka Berane. Ukratko, trenutno očajno stanje u Beranama, kao i u mnogim drugim opštinama, direktna je posljedica niza nasilničkih projekata poput ovog.

Beranci su zacrtali put kojim će prije ili kasnije – a bolje prije – krenuti svi svjesni i savjesni građani Crne Gore: poslali su svojim sunarodnicima poruku da se fokusiraju na konkretne, opipljive manifestacije javne politike kojom ih vlast sistematski izrabljuje, a da se manu političkih i ideoloških apstrakcija. I čini mi se da su stvari počele da se pokreću s mrtve tačke. Protest koji se odigrao u januaru samo je prvi korak. Tu leži tajna borbe protiv režima.

Vlast treba izmjestiti iz domena apstraktne prijetnje koja sve vidi i sve može, treba je svesti na nivo konkretnih negativnih efekata koje je proizvela, a onda identifikovati politiku, praksu i ljude koji su do toga doveli. Građani i te kako osjećaju na svojoj koži (po svome džepu?) da su izrabljeni, izigrani i prevareni. Ako upru prst na konkretne uzroke, onda jasno i uviđaju da to nije nužnost, već da je posljedica bezočne javne politike, kako na državnom, tako i na lokalnom nivou. Drugim rečima, građani Crne Gore lično doživljavaju i proživljavaju strukturno nasilje koje se sprovodi nad njima, i od toga mogu stvoriti moćan generator koji će ih pokrenuti na djelovanje. Sve što je potrebno jeste da razviju svijest o tome i to shvate kao ličnu uvredu.

Occupy

Krenulo se sa okupacijom Vasove vode. Potom su studenti tražili prihvatljive uslove za studiranje. A onda su ljudi potegli i račune za struju. Ne treba se na tome zaustaviti – svaki naizgled nepolitički problem treba politizovati, odnosno identifikovati ga kao djelovanje moćnika kojima je cilj da eksploatišu. To barem nije teško u Crnoj Gori. Beranski “okupatori” su svojom istrajnošću i posvećenošću u borbi protiv gradonačelnika uspjeli da prikažu i izvrgnu ruglu krajnju nestručnost i impotenciju lokalne samouprave.

Takođe, građani ne treba da zaborave da ekonomska kriza i elementarne nepogode uvijek idu na ruku vlasti, jer vlast takve trenutke koristi da “preuzme stvari u svoje ruke”, kako bi potvrdila svoju navodnu sposobnost da se suoči s neredom i haosom; kažem “navodnu” zato što svoja djela prikazuju kao realistična – a što znači da su se samo prilagodili objektivnim okolnostima, zapravo nesposobni da ih mijenjaju. U takvim situacijama vlast pravi predstavu za javnost: skromno priznaje snagu nesavladivih sila kojima su se, eto, hrabro suprotstavili služeći opštem dobru.

Istina je međutim drugačija: da su bili sramno nepripremljeni, neorganizovani i nesposobni, i da ih treba – mijenjati. Niko više ne nasjeda na priče kako su šteta i problemi izazvani sniježnom olujom neizbježna prirodna sila pred kojom se moraju stisnuti zubi i koja se mora pretrpjeti. Takve probleme treba politizovati i raskrinkati sopstvenu vlast, jer ona na svim nivoima, od vlade do lokalne samouprave, jednostavno loše radi svoj posao. Građani Berana su svima dali izvanredan primjer – nadrasli su svoju vlast i sveli je na njen stvarni nivo, nivo deponije.

Estetika trikova i etika istrajnosti

Kako, dakle, tumačiti otpor Beranaca? Prije svega u kontekstu teorije Mišela De Sertoa. Naime, on je u prepoznavanju prostora za otpor usmjerio pažnju na naizgled nevažne, zabačene, skrivene, neprivilegovane “operacije snalaženja” unutar opresivnog okruženja. Ove operacije se ogledaju kroz svakodnevne subverzije, kroz lukave obmane, kreativne trikove, inovativne napade na sistem.

De Serto ih naziva taktikama: one imaju sposobnost da preoblikuju zvanični svijet “za sopstvene ciljeve”, ali bez ikakvih iluzija da će u dogledno vrijeme izmijeniti čitav poredak. Nije li projekat Luka Berane jedna vrsta gerilskog rata koji se ne može dobiti, ali se ne može ni izgubiti? Ipak, Beranci nude i ono što De Serto naziva “estetikom trikova”, odnosno “etikom istrajnosti”.

Zar nije operacija Vasova voda najbolji pokazatelj kako predanost ideji može da destabilizuje sistem makar u jednom njegovom segmentu? A progresivnim snagama Crne Gore neophodno je upravo to – prepoznavanje mogućnosti za otpor na mjestima gdje se on inače teško opaža: otpor se mora razumjeti i u terminima specifičnih lokalnih situacija, a ne samo u isključivim kategorijama “sve ili ništa” na nivou države. Tu se krije njegova održivost.

Galerija

( Bojan Baća )