Svako ko piše treba da napiše i knjigu za djecu

Priča za djecu “Zovu me Čupa” čiju je radnju autorka Nataša Nelević smjestila na kraju 19. i početak 20. vijeka, priča o upornoj i hrabroj djevojčici Čupi, predstavljena je u subotu u okviru 13. Međunarodnog sajma knjiga i obrazovanja u Podgorici.

“Zovu me Čupa”, je i knjiga koja će predstavljati Crnu Goru u ovogodišnjem izboru za nagradu “Mali princ”, a objavljena je u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice. O njoj su na Sajmu govorile urednica izdanja Lida Vukmanović Tabaš i profesorica književnosti za djecu i direktorica Insitituta za dječju književnost Svetlana Kalezić Radonjić.

Kalezić Radonjić ukazala je na marginalizaciju dječje književnosti, koja odavno postoji.

“Dogodila se situacija da u svijetu književnost za djecu napreduje nevjerovatnim koracima, dok kod nas u posljednjim godinama tek počinje da diže glavu. To naravno ne znači da mi nismo i prije imali odlične pisce za djecu i mlade”, kazala je Kalezić Radonjić ističući da ova knjiga donosi nešto sasvim posebno mladim čitaocima.

Priča o Čupi je priča djevojčici koja živi u vremenu kada je ženskoj djeci bilo zabranjeno školovanje i kada je društvo osuđivalo svakoga ko bi se uputio na obrazovanje, priča o djevojčici koja je jedina učenica među dječacima u svom razredu, ali svojom pameću izaziva pažnju i ljubomoru kod dječaka, a upornošću i hrabrošću prelazi preko prepreka i uživa u učenju.

“Možda se čini da priča neće biti prihvatljiva današnjoj djeci, međutim, ja sam sigurna da je ovo dobar tekst i dobar materijal koji će naći svoj put do čitalaca”, kazala je Vukmanović Tabaš koja je istakla da je knjiga specifična iz više aspekata a da ukazuje na mnoge vrijednosti i istorijske činjenice.

“Zovu me Čupa” je, sa tradicionalnog književnog segmenta našeg podneblja, specifična jer je to jedna od rijetkih priča čiji je glavni junak djevojčica. Posebno je zanimljivo imati junakinju u tom vremenu i tim okolnostima.

“Stil priče o Čupi je jedinstven ali i jednostavan, što znači da je autorka posebno vodila računa o prijemčivosti. Koristi se blago arhaičan jezik koji nas podsjeća na neka davna vremena ali predstavlja i specifičnost našeg područja, a koji interpretiraju likovi u svom govoru i na taj se način pokušava približiti kultura doba u kojem je radnja smještena”, ukazala je Kalezić Radonjić i dodala:

“U ovoj knjizi postoji još jedan segment koji je vrlo važan. Današnje generacije su naučile da tekovine društvene borbe, koje su bile rezultat velikih pregnuća i velikih napora, doživljavaju i uzimaju zdravo za gotovo. Priča o djevojčici Čupi koja je svojom pameću skrenula pažnju na sebe, ali i ljubomoru, zbog tadašnjih shvatanja da nije u redu da ženska djeca nadmaše mušku u bilo čemu, je i mnogo više od etičkog iskustva. Ona priča podsjeća na živote svih naših pretkinja koje su, iako izuzetne, morale da sačekaju promjenu socijalne klime, da bi dokazale, ne pravo na superiornost, već pravo na jednakost. Tu ima čitav niz segmenata zbog kojih se ova knjiga izdvaja i zbog čega je vrijedna”, poručila je ona.

Autorka Nataša Nelević kazala je da je pisanje za djecu njoj bila neka vrsta izleta, a da li će nastaviti sa tim ne zna. Ona je istakla da je veliki doprinos u nastanku knjige imalo njeno interesovanje za pretkinje i ljubav prema njima, ali i želja da napiše nešto za djecu.

“Moja želja je bila da dam doprinos i književnosti za djecu, a mislim i da svako ko piše treba da napiše knjigu za djecu. Takva knjiga zahtijeva posebne vještine i posebna znanja. Ja moram istaći da je za mene bilo teže ovo pisanje, izazovnije, jer sam bila svjesna da govor i riječi moraju biti pažljivo odabrani, čisti i razumljivi. Zahtijevalo je više napora i više vraćanja na tekst nego neka moja druga djela. Posebno mi je bilo važno pitanje koliko ova priča i okolnosti od prije više od stotinu godina može biti aktuelna u Crnoj Gori.

Međutim, današnje stanje i okolnosti su jednako mučne kao i tada”, kazala je autorka Nelević podsjećajući na selektivne abortuse djevojčica i diskriminaciju, a sve to otežava savremenim djevojčicama i ište od njih mnogo smjelosti da bi uspjele u svojim ambicijama.

Nelević je zaključila da “bez obzira što je priča smještena u daleku prošlost i bez obzira na kulturnu razdaljinu, kada je riječ o djevojčicama i ženama u Crnoj Gori, tema je vrlo aktuelna” ističući značaj literature pomoću koje bi savremene djevojčice mogle da čuju i žensku riječ i usvoje znanje o svojoj prošlosti.

Vremenom, djevojčica u školama bilo je sve više

Urednica knjige kazala je da je posebno vrijedna strana ove priče i to što će se svaka “današnja desetogodišnja djevojčica” zapitati da li su okolnosti iz ove knjige bile stvarne.

“Djevojčica koja pročita ovu knjigu vjerovatno i ne može pretpostaviti da je nekada djevojčicama bilo zabranjeno da se školuju, i vjerujem da kada pročitaju knjigu svi će pitati svoje roditelje da li je stvarno bilo tako i začuditi se kako je to moguće. Ova priča nije samo imaginativna, čemu svjedoči i epilog na kraju knjige koji daje sljedeće podatke: ‘Samo pet godina nakon događaja koji su opisani u ovoj priči vlasti u Crnoj Gori donijele su zakon koji je propisivao da sva ženska djeca moraju da se školuju’, a u fusnoti se navodi i koji je zakon bio u pitanju”, pročitala je Tabaš i nastavila:

“Čupa je tad već osmu godinu išla u školu i bila je toliko odlučna da joj nikakav zakon nije bio potreban”.

Priču, dakle, prate istinite okolnosti koje, kao i većina priča iz knjiga djecu, imaju srećan kraj:

“Zakon o obaveznom školovanju djevojčica nije odmah prihvaćen u Crnoj Gori i bilo je mnogo onih koji su zakon zaobilazili čvrsto vjerujući da za djevojčice školska vrata moraju zauvijek ostati zatvorena. Vremenom, takvih ljudi bilo je sve manje a djevojčica u školama bilo je sve više”.

( Jelena Kontić )