Baobab: Bilo je boljih i gorih vremena, ali ovo je naše

Mnogi srpski muzičari i kritičari izdvojili su prošle godine izdvojili su bendove Vizelj i Baobab kao najprijatnija iznenađenja scene. Ovaj posljednje pomenuti objavio je u novebru album „Naše vreme“ koji se našao na gotovo svim relevantnim top listama najboljih izdanja 2017, da bi ove godine uslijedio poziv za nastup na kotorskom SeaRock festivalu, koji je uvijek njegovao specifičan izbor kako svjetskih, tako i regionalnih izvođača.

„Naše vreme“ je dostupno za besplatno preuzimanje na Bandcamp stranici ovog sastava koji dolazi iz Arilja, kao i na svim popularnijim muzičkim striming servisima.

“Baobab svira muziku koju voli i koju osjeća. Nekada je to klasičan pop, nekada omaž Nilu Jangu, nekada pokušavamo da ukrotimo huk Rzava, a nekada smo samo srećni što imamo priliku da radimo to što volimo. Nadamo se da ćete pronaći nešto što se i vama dopada.”, poručuju iz benda publici. Većina publike bi se mogla prevariti da pomisli da je u pitanju novo ime na sceni, ali bend zvanično postoji od 1993. i prethodno je već objavio dva albuma.

Zašto su se tek posljednjih godina više aktivirali, zašto voli da ljeto provodi u Kotoru i kako se bend iz Arilja probio regionalno za “Vijesti nedjeljom” pričao je frontmen Mišo Petrović, koji je istakao da Baobab ovog ljeta neće prvi put svirati u Crnoj Gori, ali hoće u Kotoru.

„Svirali smo 2015. u Podgorici, isto na jednom festivalu. A u Kotor sam često dolazio baš zbog SeaRocka. Bio sam nekoliko puta, zaista sjajan festival i zaista se radujemo što ćemo svirati na toj manifestaciji“, započeo je priču Petrović.

• Jeste li tako stupili u kontakt sa organizatorima, kao posjetilac SeaRock festivala?

Mi smo se već preko društvene mreže Facebook upoznali, a nekako smo istomišljenici kada je u pitanju muzika, u dobrom dijelu. Tako da sam im slao naše pjesme, ovaj naš aktuelni album koji je izašao krajem prošle godine. Oni su znali za bend i prije toga, a ovaj posljednji album nam se našao na mnogim regionalnim listama najboljih albuma onih medija koji prate takvu vrstu muzike. Tako da smo u Srbiji prilično zapaženo prošli sa tim izdanjem i vjerujem da nas je upravo to preporučilo da sviramo na SeaRock festivalu. To što smo prijatelji i znanci preko muzike, to nema mnogo veze sa ovim.

• Da li će repertoar koji ćete odsvirati na ljetnjoj pozornici biti baziran na aktuelnom albumu „Naše vreme?

Mi ćemo naravno svirati aktuelni album jer ga u ovom periodu i dalje promovišemo. Sve naše kolege muzičari rekli su nam da to izdanje vide kao naše najbolje, a i mi zaista uživamo dok sviramo te pjesme. Pored toga, svakako da će se na repertoaru naći i neke starije pjesme, pa sad zavisi koliko ćemo imati vremena da sviramo, ali sigurno da ćemo se bazirati na posljednji album.

• Dakle, ništa novo na repertoaru? Radite li na novom materijalu možda već?

Mi smo baš sad ovih dana uradili neke dvije nove pjesme. Album je izašao u novembru, tako da sam prilično siguran da ove godine nećemo ulaziti u studio išta da snimamo. Međutim, imamo dvije nove pjesme koje smo snimili u demo verziji i uvježbali i promovisaćemo ih na narednim nastupima. Baš nas očekuje uskoro svirka u Gornjem Milanovcu, a mislim da ćemo bar jednu od te dvije pjesme svirati i u Kotoru.

• Kakve utiske nosite sa tih pomenutih posjeta SeaRock festivalu, koji nastupi su vam posebno ostali u sjećanju?

Utisci su stvarno fenomenalni. Ja sam nekako organizovao porodično ljetovanje da mi se pogodi da budemo na moru u isto vrijeme kad se održava SeaRock. Bili smo prvi put čini mi se 2015. kada su nastupali Lambchop i to je bila nevjerovatna svirka, nešto nerealno dobro. Taj mi se nastup posebno urezao u sjećanje. Onda smo bili i 2016. kada je koncept festivala bio drugačiji, nije bilo više izvođača, samo koncert benda Wilco. Čak Profet je isto jedne godine bio sjajan, a prošle ovaj Alehandro Eskovedo – to je bilo strašno. Zaista divan ambijent, ljetnja pozornica, Stari grad, izvanredna organizacija, izbor bendova koji sviraju je stvarno vrlo reprezentativan, stvarno je u pitanju festival kakav se rijetko srijeće na ovim našim prostorima, vidi se da su organizatori dobri poznavaoci i ljubitelji te muzike.

• Kotor inače u posljednje vrijeme kod nas prednjači po tom pitanju, pa čak i grad organizuje rok svirke, što je rijetkost i na prostoru bivše Jugoslavije, ne samo u Crnoj Gori?

Da, vidio sam najavu za ovaj dvodnevni festival koji će se održati ovog mjeseca i to će biti dobro imam utisak.

• „Naše vreme“ se našlo na mnogim top listama najboljih albuma prošle godine, da li vas je iznenadio takav prijem, budući da prije toga niste bili naročito poznati široj publici koja prati takav zvuk?

Iskreno, mislim da nije. Taj album je maksimalno dugo nastajao, veoma pažljivo smo ga svirali, pažljivo ga snimali i zaista me nije iznenadilo jer sam svim svojim bićem stao iza tog izdanja. Proces nastanka tog albuma je bio poseban, dugo je trajao... Lično sam zadovoljan kako je to izašlo, kako smo promovisali taj zvuk, te ideje i stvarno vrijedi čuti taj album. On je malo sporiji, nije na prvo slušanje, nema onoga što ljudi vole – nekih glasnih refrena i brzih pjesama, ali je stvarno dobra. Eto sad nahvalih sebe i svoj bend, ali takav utisak ostavlja stvarno.

• Prvobitna ideja je bila da taj album bude tvoj solo projekat?

Pa jeste, ja sam krenuo 2016. i izdao par singlova. Ideja je bila da objavljujem pjesme redom kojim nastaju, pa da to fino na kraju objedinim u jedan album. I ideja je bila da sve bude odsvirano akustično, kao te prve tri pjesme. Onda je nastala ta pjesma „U gradu koji tone“ i ja sam onako sviruckao tu pjesmu kući na akustičnoj gitari i shvatio sam da mi je za to ipak potreban bend. Pa sam odlučio kad već ide bend, onda neka to bude Baobab. I tako smo se ponovo okupili. Sad ima tu i novih ljudi u bendu. Prvo smo dakle tu pjesmu snimili, a onda su iza nje išle i neke druge stvari i tako došli dovde gdje smo sada. S tim što smo pjesmu „Odbijam“, koja je izašla kao moj prvi solo singl, odradili i sa bendom, pa se i ona nalazi na albumu.

• Bend postoji od 1993, ali tek posljednjih godina kao da je stasao za prave stvari, bilo je dosta i promjena u sastavu koje su usporavale vaš rad?

Ma to ti je kao španska serija. (smijeh) Možda je i zanimljivija od same muzike ta priča oko benda. Duga je to priča, 93. smo krenuli, pa smo snimili album 1995. Ljudi su odlazili i dolazili, pa nismo radili, tek periodično smo nastupali. Tek 2010. smo počeli ponovo da snimamo i izdali smo singl „Dve leve noge“ koji je bio jako popularan u Srbiji, pogotovo ga je radio B92 dosta promovisao. Od tog momenta bend radi konstantno.

• Što je bilo krucijalno 2010. da krenete da radite, da li je falilo ljudi koji će ozbiljnije ući u tu priču, uslova?

Ne znam, uradili smo nekoliko pjesama koje nam je bilo zanimljivo da snimimo, a i ljudi koji su bili tad u postavi su bili zainteresovani da radimo malo ozbiljnije. I onda smo otišli u „Digimediju“, jedan baš dobar studio u Beogradu, to smo snimili i zavrtjelo se jednostavno. Kad se već tako odigralo sve, rekli smo okej, zašto ne bi nastavili da sviramo i dalje. Ne možemo pobjeći od toga izgleda. Koliko god se trudili da se ne bavimo više sa tim, jer nema tu ni nekog novca, a potrebna je velika posvećenost, ispostavilo se da je to dio svih nas i da ne možemo bez toga. Pa ako je već tako, onda neka ide.

• Vaš bend dolazi iz Arilja, ali je pronašao slušaoce u vremenu kad se mnogi žale kako je muzička scena u Srbiji centralizovana u Beogradu?

U Srbiji je sve u Beogradu. Kojim god poslom da želite da se bavite morate biti tamo, ne samo kada je u pitanju muzika. Tu su studiji, tu su diskografske kuće, radio stanice, jednostavno – tu je dva miliona ljudi. I to moramo priznati, da se ova država tako razvija da svi žele da idu u Beograd. Praktično i Novi Sad, Kragujevac, Niš postaju provincija zbog takvog pristupa svih nas prema tom gradu. Od države pa na dalje. Ima naravno bendova koji su uspjeli da urade nešto, a da nisu iz Beograda, ali lakše je mnogo ako ste tamo.

• Baobab važi kao zvučno šarenolik bend koji nije lako definisati. Što je po vama najbitnije što bi pjesma trebalo da ima?

Iskrenost, emociju i energiju. To je ono što pjesma mora da ima. A sad, da li će to biti upakovano u ovu ili onu muzičku formu, to jednostavno tako dođe. Ali ako nismo iskreni, energični i emotivni, onda mislim da je džaba sve ostalo. Mi smo u suštini gitarski bend i mnogi su naš zvuk okarakterisali kao blizak Nilu Jangu. To nije namjerno naravno, to jednostavno tako izlazi iz nas i to je to. Ali osnova je ta: iskrenost u svakom stihu i svakom akordu, energija i posvećenost. Mi se tu nijednog momenta ne foliramo, jer nemamo zašto da se foliramo. To smo mi, to je naš život i to tako zvuči.

„Grad koji tone“ jedna je od najpoznatijih vaših pjesama, vjerovatno jer se ta slika potonuća može primjeniti na mnoge gradove sa ovih prostora?

Ta pjesma je na kraju i definisala album, to stoji. A situacija u kojoj se nalazimo... Ja sam u jednom momentu shvatio da smo tu gdje jesmo, ne vrijedi nam da se žalimo kad nemamo kome. Ako mi ne nađemo neku ljepotu u svemu tome, ne pokušamo da neke stvari dovedemo prema našoj strani, što ćemo, gdje ćemo? Zato se album i zove „Naše vreme“, jer po tim mojim stihovima nemaš drugo. Ovo je tvoje vrijeme je*iga, bilo je i boljih i gorih vremena, ali mi imamo samo ovo i moramo nešto uraditi sa njim. To je otprilike poruka te pjesme, pa i cijelog albuma.

( Stefan Strugar )