Suočavanje

Ne poznajem gospodina Predraga Spasojevića, potpisanog u tekstu “Ili radite ili dajte mjesto nekom drugom”, (Forum,Vijesti 13. 02. 2012.), ali veoma cijenim način na koji je svoje, očigledno, znanje učinio javnim u vidu ciljane i jasne poruke. U ambijentu kada je struka rentirana od strane politike (čitaj interesa partije) i kada vas svaka neznalica može učiniti inferiornim (čitaj ućutkati) “patriotskim” frazama iz miljea novih religija (čitaj evroatlantskih integracija), ovakav način komuniciranja kompetentnih ljudi sa javnošću jeste potreban i jeste patriotski. Toliko o kompetetivnosti ili “eri kompetetivnosti”!

“Ne pada snijeg da sakrije brijeg…” vrlo je stara mudrost na kojoj Crna Gora, danas, kada sve ovo nevrijeme prođe, može iskoračiti, ali i zadugo zaglaviti u zabludama, letargiji i opštoj nekompetentnosti u svim sektorima vlasti, naročito odbrane i bezbijednosti u opštem smislu. Lamentiranja i domišljiva opravdanja za neurađeno, mogu biti opasna prepreka takvom iskoraku. Baš kao i hvalospjevi nečemu što je kako tako funkcionisalo.

Kao neko ko se uvijek zalagao da Crna Gora u oblasti odbrane i bezbijednosti, sve svoje interese i potrebe treba ostvarivati prevashodno osloncem na svoje resurse, nerado se ovih dana suočavam sa potvrdom takvom mišljenju. Već dugo nijesam sreo bilo koga kompetentnog za ova pitanja ko ne dijeli takvo mišljenje. Vjerujem da i međunarodni partneri to znaju i da bi Crna Gora sa ovakvim bezbjednosno odbrambenim sistemom imala jednako kao i ovih dana, problema, kako na unutrašnjem planu tako i na planu onoga što zovu interoperabilnost i efikasnost.

Deformacija bezbjednosnog i odbrambenog sistema u Crnoj Gori počela je nekritičkim napuštanjem svega što je imalo veze sa sistemom ONO i DSZ uključujući iI Civilnu zaštitu, a nastavilo prilagođavanjem toga sistema neformalnim interesima, među kojima dominiraju strani interesi i instrukcije, ali i interesi domaće tajkunske elite. Prvi su naravno ekonomsko-političke prirode, a drugi lukrativno-tajkunske. Suština crnogorske tranzicije! Ovakva tvrdnja je toliko očigledna da je nije inteligentno ni pokušati dokazivati. Baš kao ni takvu politiku i njenu savjetničku i izvršnu strukturu-institucionalno i personalno.

Ali vratimo se vanrednim vremenskim prilikama i onom što je “država” nazvala vanrednim stanjem ovih dana u Crnoj Gori. Duboko sam razočaran onim kako su brojni državni funkcioneri i rukovodioci organa javno tumačili te pojmove… Utisak je da do tada nijesu pročitali, ne samo Ustav i zakone, već ni opis svojih funkcionalnih zadataka?! Na žalost, nije se završilo sa nejasnim tumačenjima već se nastavilo sa nejasnim, nekoordiniranim i neefikasnim mjerama… Utisak je da ova država nema plan za vanredno stanje, planove postupanja pojedinih organa, opis stepena i prioriteta... pregled stanja i upotrebe efektiva, koordinaciju… Premijer sa lopatom i admiral sa grupom vojnika nijesu zamjena za sistem koji ne funkcioniše.

Šta je zapravo pokazala ova situacija, kao jedan od izazova procijenjenih opasnosti? Najkraće - nesnalaženje i nepripremljenost, nerazvijenost sistema i tehničku neopremljenost, nepravovremenost postupanja i neoperativnost upravljanja za ovu (da li i druge?) vrstu opasnosti. Ili više njih istovremeno!

Vanredno stanje uvijek ograničava neke slobode i nameće obaveze koje se u krajnjem realizuju i prinudom. Državnom, dakako. To su, uglavnom, obaveze učestvovanja i obaveze davanja - za građane, privredne subjekte i sl. Drugo je pitanje da li je nacionalno zakonodavstvo, u tom smislu, pratilo sve te privatizacije i da li su privatizacioni ugovori regulisali takve obaveze. Odgovor na pitanje kada je operativa Crnagoraputa i drugih imalaca sredstava stavljena pod nadležnost Operativnog štaba, u stvari je odgovor na sva pitanja. Jednako je važno pitanje kako se putnički voz mogao naći na neprohodnoj pruzi i kojim sredstvima za čišćenje željeznica uopšte raspolaže…Posebno je pitanje jedinica Sektora za vanredne situacije i o tome ne bih. Strateška je pogreška da se za rješavanje ovakvih situacija i akcedenata, prevashodno angažuje vojska i policija. U krajnjoj nuždi i ako ima slobodnih snaga, svakako da. Vanredna situacija je pokazala i neke strateške manjkavosti mirnodopskog razvoja vojske, policije, sektora za vanredne situacije… To se odnosi prije svega na razvoj helikopterskih jedinica, planinarskih jedinica i specijalizovanih jedinica za spasavanje. Sa odgovarajućom opremom, naravno! Analiza ovih manjkavosti vjerujem, može bitno pomoći u izradi novog koncepta i planiranja na svim nivoima.

Ako se ipak uzme u obzir bezbroj slučajeva nesebičnog požrtvovanja pojedinaca, policijskih i vojnih sastava, predsjednika opština… rukovaoca mašina, pilota… građana, zaključak da se Crna Gora nije obrukala u jednom vanrednom trenutku je i realan i optimistički. Činjenica da se država po prvi put od izlaska iz velike države i sistema zaštite sa značajnim sadržajem solidarnosti i pomoći, našla na jednom osjetljivom iskušenju, ima svoj značaj i poruku.

Da li je potrebna nova procjena ugroženosti u uslovima nevremena, požara, zemljotresa…. više takvih nepogoda istovremeno? Vjerovatno da. Da li je potrebno preispitivanje koncepta odgovora u vanrednim situacijama? Vjerovatno da. Da li je potrebno dopuniti cjelovit razvoj efektiva namijenjenih za pojedine opasnosti ili više njih? Vjerovatno da. Da li je potrebno iznova modelirati sistem zaštite na nivou države, lokalnih uprava, privrednih društava? Vjerovatno da. Da li je potrebno revidirati i dopuniti sve operativne planove. Sigurno da. Da li je potrebno sve to materijalno situirati, uvježbati i informisati građane i druge subjekte? I provjeravati? Sigurno da. Postepeno narastanje i razvoj efektiva u različitim varijantama, sistem čini elastičnim, racionalnim i efikasnim. Ali to treba staviti u planove, potom materijalno situirati i uvježbati. Inače pojedinačne hrabrosti neće pomoći. Još manje razne sujete, imaginacije i partijske boje. Ovo može biti stvar samo jedne, nacionalne boje. Suočavanje je neizbježno!

Dok pišem ovaj tekst,14. februara u popodnevnim satima, magistralni put Vilusi-Vraćenovići još je neprohodan. Tamo je granični prelaz prema Bosni i Hercegovini. Koliko još toga ostaje za nova saznanja?

( Rade Komar )