Ružno mjesto za život

Postoje trenuci za čitanje poezije, i postoje trenuci za tuču. R. Bolanjo (Divlji detektivi)

Malo pošto je prvi put napadnuta Olivera Lakić, u Pobjedi je izašao “hit dana”: otišla je Olivera nije rekla zbogom. Tadašnji glavni urednik Kusovac valjda je htio da bude šaljiv, pa je brojao tekstove pretučene koleginice, pokušavajući da dokaže kako ona slabo mrči hartije, a izigrava nekog pustog novinara i mučenicu.

Seljački refren zapravo je bio odgovor na vijest da Olivera Lakić neko vrijeme neće raditi, što je tada javno saopštila. I tako su susjedne novine, sa čovjekom koji je uveo govor mržnje u crnogorski medijski prostor, poželjele oporavak povrijeđenoj novinarki. Tvrdim da prije dolaska Kusovca nije bilo takvog profesionalnog dna.

Evo i primjera, kad su napali direktora Vijesti Ivanovića, Pobjeda je na naslovnoj strani donijela reportažu o jahting turizmu, ili slično. Bio je to defanzivno-autistični servis vlasti, sa utučenim reporterima koji su čekali plate po nekoliko mjeseci, ugrubo obaviješteni da je Berlinski zid navodno pao i da se strpe dok ne stigne golub iz centrale.

Milo je vidio kako medijski gubi, nakon što je dobio ulični rat, postrojio podzemlje, državu, pa je našao sponzore, grčke investitore i ljude negadljive naravi, poput Kusovca, Bebe Popovića, agente koji su medijski pripremili ambijent u kom je nasilje nad, recimo novinarima, recimo Vijesti (čitaj: nad neprijateljima) normalna stvar.

Ofanziva na neprijatelje bila je jebena, rat se vodio na više frontova, paljenje auta, udar na porodice, podmetanje bombi, feljtonsko spinovanje i izvrgavanje ruglu novinske prakse, u čemu je Kusovac bio posebno zaigran, i meni se moram priznati taj “hit dana” sviđao kao ideja, jer novinare valja zajebavati. Ali momenat kad se nasprdalo pretučenoj ženi, trivija takoreći, razbistrila mi je pred očima jedan dublji uvid u kriminal i ulogu društvene elite koja mu služi debelim mesom.

Metak ispaljen na Oliveru Lakić nabijen je odavno, pištolj je zapravo repetiran 2009. rukom Miljana Mugoše, koji je po napadu na Mihaila Jovovića i Borisa Pejovića unaprijeđen u diplomatu. Kusovac je poturen građanima za šefa vladinog info biroa. Priča više nego dosadna, pinkovski repetitivna, i ne znam kome je pišem - činjenica da je informativni rat izgubljen i bombe nisu dovoljan podsjetnik da se živi u realnom svijetu, u društvu kojem su, da prostite, potrebne magične promjene.

Informativni rat je izgubljen unižavanjem profesije, kombinacijom uvezenog medijskog proliva i gaženjem lokalnih igrača koji jedva dišu, nemoćni da napreduju, što je naročito teško u zemljici sa upitnim kapacitetom da iznese medijski biznis jači od komunalnog biltena.

Ili ovako: čim je opošljen referendum, prestala je potreba za političkim partijama i medijima, samo što mnogi toga nisu svjesni. Dobro organizovana mafija mnogo je efikasniji model upravljanja od glomaznog državnog aparata. Države su pravljene po većim kalupima, u zatvorenim postplemenskim zajednicama efikasan sistem prisile je dovoljan. To su nerijetko društva u kojima ubijaju novinare.

Informativni rat je izgubljen jer je mutni kapital otkupio ljušture polupanih medija, jer političke partije rađaju nove, jer je politika kliznula u biznis, a biznis u zločin. I zato danas više ne postoji društveni refleks, nema više od sto pedest građana da izađe, da podrži porodicu Olivere Lakić, ako ne već njenu struku, ili minuli rad Seada Sadikovića.

Vrijednost je srušena prije nego je nastala, žao mi je, malena država, lijepa država, meni jako važna, Crna Gora postaje posljednjih godina sve ružnije mjesto za život, puno nasilja i informativnog gnoja u kojem se dave frustrirani građani.

Vrhovni kontrolor štete Đukanović položiće novu predsjedničku zakletvu, neka mu je srećna, ali ovo ne ide u dobrom pravcu, predugo traje i sluti veće zlo, stvari gadnije čak i od humora njegovih vrlih savjetnika.

( Brano Mandić )