Zašto tuku Lazara?

U Podgorici se iznova pojavljuju nove ekipe i svim silama upiru da se nametnu kao „novi mangupi“, i uvijek omanu, jer isplivaju nemoć ili kompleksi, pa brzo ispadnu iz igre. Postavlja se pitanje samo od sebe, postoje li mangupi u Podgorici? Mangupi su nastali u socijalističkim gradovima i predrađima, kao ekipa koja ne pripada šemi, pravilima i igra svoju igru. To su pojedinci sa stavom.

Biti mangup, to je bio poseban način života, sa naglaskom na riječ bio. U Podgorici sve je već odavno uniformisano, ne postoji ekipa na koju bi se neko ugledao, jer je elita lažna, pa je s toga lažna i subkultura, čak su i foliranti laž, sve go original falsifikata. Poneko bljesne, ali brzo nestane sa scene.

Ali da se vratim na te čuvene mangupe po kojima je Podgorica nekad bila na glasu. Ako je nešto krasilo te momke, to je bilo pravilo da se potuku, da se tuku fer, da nikad ne udare na slabijeg, ne daj Bože na ženu, da zaštite prijatelja i slabije, da ne udaraju čovjeka na podu, da nema u tuči noževa, boksa i pajsera, i da se nakon tuče obavezno rukuju, a često i sprijatelje dva tipa koja su se zbog ko zna kog razloga potukla. Mangup je imao stav, koncept i kodeks, i prije svega, bio je hrabar, na način da živi život onako kako voli, osjeća i da radi stvari kako misli da treba, a ne kako mu kažu ili kako sredina od njega očekuje. Dakle, mangup ipak nosi sa sobom određenu dozu slobode.

Međutim, nedavno je u Podgorici, u ulici gdje su kafići puni ljudi koji će za sebe tvrditi da su jedinstveni, moderni i slobodni, a mnogi od njih izigravaju mangupe, baš tu je nekoliko momaka fizički napalo dizajnera Lazara Ilića. Nisu oni napali Lazara zbog njega, već zbog ličnih frustracija, neostvarenosti, kompleksa i straha. Jasna je slika, napadači su pizde, a Lazar je mangup ove priče i te noći.

Lazar je slobodan lik, radi što voli i uživa u tome, i to je njegovo ljudsko i građansko pravo. Nikoga on ne napada i ne maltretira. On čak doprinosi da ova sredina bude bar malo drugačija, da iskače iz koncepta uniformisanosti i dosadnog obrasca. Bez obzira što ja ili bilo ko drugi misli o njegovom izgledu i djelu, fizički napad na njega je dokaz nemoći i frustracija, društva koje je ogrezlo u konzervativizmu, a uporno se izdaje za moderno i liberalno. Ista ta ekipa koja je napala Lazara možda onaniše u svojim skučenim wc-ima bez prozora buljeći u ekrane telefona, blenući u Instagram i cure za čiji je stil i izgled možda upravo zaslužan ili ih je inspirisao Lazar i njegovo viđenje mode i stila.

Zato je napad na njega dokaz kukavičluka, straha od drugačijeg, i bilo čega što nije odraz dosadnog u ogledalu. Da ti momci umiju da smuvaju curu, napišu pjesmu i odsviraju je, da umiju da slikaju ili hrabrosti da se makar obuku drugačije od onoga što diktira rulja, ne bi napadali slabijeg od sebe, ne bi grupa momaka skočila da bije jednog.

To što niko nije reagovao, što niko nije stao da zaštiti ne Lazara, već čovjeka kog tuče nekoliko ljudi, to je već priča o „ulici slobodarskog duha“ i svim sebičnim ljudima lišenim solidarnosti. „Popišam vam se u dojč“ je još jedan grafit sa Starog aerodroma koji valja ovom prilikom citirati. Napad na Lazara je samo još jedan u nizu dokaza u kom smjeru je krenulo društvo, nezaustavljivo hita ka unoformisanosti duha, u kom će bitange određivati pravila ponašanja i oblačenja i uopšte života. Pih!

( Đuro Radosavović )