In memoriam: Miodrag Miki Gligorović (1941-2012)
Francuski likovni kritičar Žož Budaj, pošto je vidio njegove skulpture napisao je u listu "Les Lettres Francaaises" da je Gligorović skulptor "koji umije da nagna kamen da progovori"
Ove izrazito hladne februarske nedjelje, na snjegovitoj piperskoj gori, oprostili smo se od poznatog crnogorskog vajara, Miodraga-Mikija Gligorovića. Gligorović je rođen na Cetinju, maturirao je (1962) u Gimnaziji "Slobodan Škerović" u Titogradu. Nakon završene gimnazije, upisuje se na beogradski Pravni fakultet, gdje studira i boravi par godina.
U Beogradu se druži sa prijateljima koji su na primijenjenoj, likovnoj i dramskoj akademiji i istoriji umjetnosti. Učestvuje u kulturnim događanjima koja se odvijaju u Klubu umjetnika, na Likovnoj akademiji.
Sa zanosom posjećuje izložbe, muzeje, galerije, odlazi u pozorišta, gleda filmove, sluša koncerte, opere i, intenzivan kulturno-umjetnički život, naprosto ga opčinjava. Zadojen umjetnošću, vraća se u Crnu Goru, uz oca Vukosava, rukotvornog posvećenika, kreće da svoje onirično-mentalne vizije, zanatski ostvaruje u materijalu.
Prijatelji umjetnici ga hrabre i podržavaju, ali punu podršku daje mu Aco Prijić, koji mu kao direktor organizuje (1967) prvu samostalnu izložbu
Sa ogromnim entuzijazmom, u podrumskom ateljeu, danonoćno glijetima oblikuje tvrdi drveni masiv. Nastaju u magnovenju prvi autentični skulptorski egzemplari, umnožavaju se, gomilaju, izazivaju, provociraju.
Prijatelji umjetnici ga hrabre i podržavaju, ali punu podršku daje mu Aco Prijić, koji mu kao direktor organizuje (1967) prvu samostalnu izložbu u titogradskoj Modernoj galeriji.
Rad Miodraga Gligorovića
Samostalne i kolektivne izložbe
Gligorovićev umjetnički debi bio je veoma uspješan. Uslijedila je (1968) izložba u galeriji na Sv. Stefanu. Francuski likovni kritičar Žož Budaj, pošto je vidio njegove skulpture napisao je u listu "Les Lettres Francaaises" da je Gligorović skulptor "koji umije da nagna kamen da progovori".
Gligorovićeva umjetnička odiseja je u punom zamahu, postaje član ULUCG-a (1967) i sekretar Udruženja (1985/1986)
Slijedi te godine, njegova samostalna izložba skulptura i crteža u Galeriji grafičkog kolektiva u Beogradu.
Izlaže grupno sa kolegama u kafani "Kasina" u Titogradu, učestvuje na kolektivnim izložbama: Cetinjski salon likovne umjetnosti "13. novembar" (1967, 1969); Hercegnovski zimski salon (1968, 1969); Savremena crnogorska likovna umjetnost, Beograd (1977); Zimski salon, Pariz (1980), Salon novih tendencija, Pariz (1981); Cetinje i likovna umjetnost (1983); Međunarodni simpozijum vajara i slikara, Kil (1984); Međunarodna izložba, Bresej (1985); 160 djela Umjetničkog muzeja Crne Gore, Beograd (1987); Umjetnici svom gradu, Titograd (1988). Uslijedile su nagrade i priznanja: Decembarska nagrada, Titograd (1966); Nagrada Cetinjskog salona likovne umjetnosti "13. novembar", Cetinje (1967); Nagrada simpozijuma, Kil (SR Njemačka), (1984).
Povlačenje iz gradskih neuroza
Gligorovićeva umjetnička odiseja je u punom zamahu, postaje član ULUCG-a (1967) i sekretar Udruženja (1985/1986). Završava Višu pedagošku akademiju u Nikšiću, postaje grafički urednik u listu "Pobjeda". Uređuje likovno-grafički više časopisa, novina, dizajnira kataloge, brošure, knjige.
Na otvorenom prostoru, sa neiscrpnom energijom, kleše neumorno u spuškom kamenu, "maljatu" i "klikovači"
Permanentno radi skulpture u raznovrsnom drvetu, ali otkriva da mu je i kamen vrlo drag. Pred naletima društveno-ekonomskih promjena, Gligorović kao veoma snažna, ali i izrazito impulsivna ličnost, povlači se iz gradskih neuroza na porodično imanje u piperskom selu Crnci.
Na otvorenom prostoru, sa neiscrpnom energijom, kleše neumorno u spuškom kamenu, "maljatu" i "klikovači" brojne skulptorske eksplikate. U iskonskom miru svoga doma, sa suprugom Vesnom živi pastoralno, uzgaja cvijeće, povrće, voće, domaće životinje, ribe, ptice.
Čvršće se veže za duhovnost, kojom ga je od djetinjstva zadojila majka Vukosava, a u predasima je često u manastiru Piperska ćelija. Od tada je njegov kreativno-likovni i životni put, postao veoma sadržajan i vrlo staložen, sve do one promrzle subotnje noći, kada su ga sa zaramkom sijena zatekli na proplanku u vječnom snu.
Galerija
( Slobodan Bobo Slovinić )