Kojeg šefa moraju da slušaju

U zaključivanju analize, kristališe se niz ravni građanske rekapitulacije objavljivanja obimne dokumentacije, koja je PR paperjasto trebalo da pokuša da “ugoji, odeblja“ javnu priču, kako bi se u kojekakvom identitetskom spinovanju izgubila suština.

Tužba od preko okeana poslužila je kao mehanizam da naši, premijer i raniji direktor Agencije za prestrukturiranje, naprave prvi veliki sistemski korak naše javne administracije povodom kvalitativnog mijenjanja javnog diskursa. Naravno da nisu sve objavili, ali i ova obimna dostupna dokumentacija priča jednu tužnu “bajku” o prevelikom broju neoliberalno naklonjenih individualaca, koji su mogli da odlučuju o javnim fondovima bez ikakve konkretne odgovornosti.

Tužba od preko okeana poslužila je kao mehanizam da naši, premijer i raniji direktor Agencije za prestrukturiranje, naprave prvi veliki sistemski korak naše javne administracije...

To smo mi kao zajednica; stoga su pozivi za “ukidanje ružnih uspomena” kao neophodnosti ozdravljenja društva, bez poziva na suočenje sa odgovornošću, deplasirana kulturološka igrarija sa javnom riječi u Crnoj Gori.

Uz duboko stručno žaljenje, dodatno se kristališe izvjesnost da naš tužiteljski korpus neće imati institucionalne odlučnosti bar da konstatuje bespogovorno, jer se datumi isplata fiktivnih ugovora pokreću od maja 2005. godine (SEC paragraf 48). To bi bilo dovoljno za njihov naredni jači sistemski razvoj i unapređivanje institucionalnih kapaciteta i kvaliteta.

Ukoliko ostanu zarobljeni u uskosti dirigovanih nalaza eksternih vještaka, trošeći stručno vrijeme na spinovanja o nepostojanju imena u fiktivnim ugovorima, što bi kao trebalo da dokazuje legalnost ugovora, onda je o kaznama vjerovatno kasno debatovati. Institut zastarjelosti će se formalno iskoristiti da se institucionalno i sistemski ozbiljno ne bavimo bilo kojim ciframa ili preporukama, savjetima ili dirigencijama, koje Ameri u ukupnosti definišu kao 7,35 miliona erura, a koje gdin Tankosić-Keli definiše kao 11 miliona eura (što bi bilo konzistentno sa onih čuvenih 10% provizije poslovnog svijeta, globalno).

O sistemskoj nadoknadi štete, pred kraj, što je tekuće izvjesnija priča od mogućih kazni.

Šta nam ostaje kao iskustvo, nauk, tekovina... Prvo, ako se vratimo na Instrukcije objavljene uz javni poziv investitorima, a koje eksplicitno legitimno mjere da je mogućnost mijenjanja bilo kojeg detalja iz javnog poziva svega oko 5% (“alterations“), sve što je odlučeno u segmentu otkupa dodatnih manjinskih akcija je visoko sporna javna aktivnost. Odsustvo neprezentovanja dokumentacije o tome više govori od stvarnog objavljivanja.

O sistemskoj nadoknadi štete, pred kraj, što je tekuće izvjesnija priča od mogućih kazni.

Drugo, objavljivanje detalja ponude Matava kao i Ugovora o kupoprodaji akcija Telekoma, a znajući svu tajnovitost kojom smo zaglupljivani prethodnih godina, ima prizvuk zasipanja sa beskrajnim nizom stranica javnih dokumenata. Međutim, ako je dvadeset pet stranica pravničke tužbe iz SAD-a napravilo ovakve slobodnjake od naših javnih djelatnika, onda sistemski idemo u dobrom smjeru.

Šteta je samo što Ameri najvjerovatnije imaju neku svoju opet tajnovitu agendu, što bi upućivalo da svaka nada u dobra činjenja naših javnih administratora mora uvijek da bude praćena žestokim i opravdanim oprezom. Ko zna kojeg šefa moraju da slušaju ovi mlađani “nasljednici“...

Treće, vrijeme je da inostrani investitori i menadžeri počnu lokalnu sredinu, ekonomsku i socijalnu, da tretiraju sa poštovanjem koje su obavezni da donesu iz svojih radnih i porodičnih sredina. Niko ih ne ugrožava ni fizički ni profesionalno, ali su njihovi beskičmeni potezi sakrivanja iza procedura i procesa, koje lokalci pišu i sastavljaju više premnogo puta prežvakana realnost.

Njihova pozicija u odnosu na lokalne politički izabrane tajkune ili nepotistički istaknute kadrovike je čak i olakšana, pošto su okruženi legalnim mrežama zaštite ex-pate ugovora o zaradama, plaćenim lokalnim troškovima na teret firme, uz dodatno šićardžijsko podmirivanje diskrecionih lokalnih privilegija, opet na teret firme, za koje, usputno, centrale ne znaju.

Tako da ako se kanadski đed, koji je imperiju izgradio radeći sa rudarima, prepao od tivatskih varilaca, to ništa negativno ili sramotno ne govori o Tivtu, Arsenalu i zaposlenima, odnosno o lokalnom tržištu.

Ali, ukupnu sliku zatamnjuje naglasak na “...u slučaju potrebe“.

Četvrto, djelić Strategije koji upućuje na “transparentnost i javnost“ kaže: “Provide fairness opinion if needed“, što bi se dobronamjerno i stručno sagledavajući suštinu moglo uzeti kao sinonim za zaštitu javnog interesa tokom privatizacionog procesa. Ali, ukupnu sliku zatamnjuje naglasak na “...u slučaju potrebe“. Postavlja se logično pitanje ko je i da li je uopšte određivao tu “potrebu“?

Ovdje može da leži osnovica talentovanim pravnicima za eventualnu kompenzaciju nakon konstatovanih “koruptivnih uplitanja“. Sistemski je neophodno promisliti takve scenarije, ali samo s ciljem da se nastavi razvoj lokalnog telekomunikacionog biznisa. Inostrani investitori su kupili dobru kompaniju, a da se budući gubitak jakih novčanih tokova nije ni uključio kao finansijski argument u evaluaciju ponuda dobijenih nakon raspisanog tendera.

Decenije ulaganja građana, države, kompanije ne bi trebalo da se zaborave, što je povlačilo posvećenje sistemske i institucionalne pažnje institutima izgubljene dobiti i naknadi za promjene na tržištu, kao i procjenjivanju nadoknada kroz moguće gotovinske tokove i uz poboljšanje kvaliteta tretmana zaposlenih.

Objedinjeno – dokumenti privatizacije CT-a su objavljeni zato što je kontrola štete na terenu, u kafanama, firmama, u domovima, zakazala.

Ovo su uobičajeni modeli privatizacija, što obezbjeđuje esnafski prostor za oživljavanje instituta pregovora oko stručnih, partnerskih dogovora, a nakon slijeganja prašine u vezi s “koruptivnim uplitanjima“. Ta eventualna kompenzacija treba biti kvalitativna i u zadržanoj dobiti, pošto se prenos gotovine, slijedeći onako sastavljen Ugovor o kupoprodaji, svodi na minimalne potencijale.

Objedinjeno – dokumenti privatizacije CT-a su objavljeni zato što je kontrola štete na terenu, u kafanama, firmama, u domovima, zakazala. Ali, način na koji previše nestručno pokušavamo sudski sistem Amera da napravimo uporedivim sa našim vodi ka jasnoj sistemskoj bojazni – možda nas uskoro čeka objavljivanje jednog rogobatnog spiska.

Onda ćemo morati, tužilački, sudski i sistemski, preko noći da se mijenjamo i spoznajemo suštinu; takva dodatna nasilnost u pristupu i ruženju našeg javnog diskursa, jer je to ustaljeni stil Amera, mogla bi da odloži modele zacjeljenja socijalnog ambijenta i obezbjeđenja stabilnih daljih osnova kvalitetnog održivog razvoja.

To su kvaliteti koji su interno važni i ne treba da imaju nikakve veze sa diplomatskom javnosti. Nepotističko-ignorantska partitokratija, snažno neoliberalno začinjena poljanskim oranžistima je izabrani spoljno-diplomatski model organizacije našeg društva. Samo tako ovu našu malu, lijepu zajednicu mogu da ucjenjuju ili drže zarobljenu za neki novi model kolonije. To ne treba da bude naš izbor. Ovdje leži odgovornost naših tekućih, ali i bivših, javnih djelatnika da ne prave kompromis ličnog obilježja.

( Mila Kasalica )