Farahad Zama: Gubitak stvara dobru književnost

Roman “Sreća za bogate ljude” indijsko-engleskog pisca Farahada Zame je ljubavni roman na indijski način. Junak romana gospodin Ali, već nekoliko godina u penziji, ima mnogo slobodnog vremena i zato odlučuje da otvori bračnu agenciju kako bi usrećio mnoge bogate klijente. Mušterije koje dolaze u bračnu agenciju gospodina Alija uglavnom su vrlo praktične, traže savršenog partnera i to na osnovu karakteristika koje nalažu indijska tradicija i društvo. Kako se posao razvija, gospodin Ali zapošljava pomoćnicu, Arunu, koja mu pomaže da pronađe savršene spojeve. Posao cvjeta, klijenti odlaze srećni, međutim, Aruna krije tajnu koja će joj slomiti srce, a gospodin Ali ne shvata da rijetko postupa po savjetima koje dijeli drugima. Kada ljubav dođe po Arunu, javlja se nemoguća dilema. Živopisan primorski grad u Indiji i savremena bračna agencija savršena su pozornica za fantastičan spektar likova koji se bore sa svim vrstama gordosti i predrasuda, ohrabrenih činjenicom da prava ljubav uvijek nađe put do srca. “Sreća za bogate ljude” objavio je Vulkan.

“Sreća za bogate ljude” bio je prvi roman Farahada Zame i skrenuo je pažnju na ovog talentovanog pisca, osvojivši nagradu Melissa Nathan za romantičnu komediju. Ovaj roman bio je knjiga mjeseca prema listu Daily Mail, i u najužem izboru za najbolju objavljenu knjigu muslimanskih pisaca (Muslim Writers Awards) i nagradu najbolji novi pisac godine u izboru britanskih književnih nagrada (British Book Awards). Zama je potom napisao i romane: „Mnogi uslovi ljubavi“, „Čovjek za svadbe“ i „Put do sreće gospođe Ali“.

Farahad Zama je britanski IT direktor i romanopisac. Rođen je u Visakapatnamu (Vizag) na istočnoj obali Indije 1966. godine. Nakon studiranja u Karagpuru preselio se u Mumbai da radi za investicionu banku. Njegova karijera odvela ga je u Njujork, Cirih, Luksemburg i London. Živi u Južnom Londonu sa ženom i dvojicom sinova, odakle je i govorio za ART.

Šta vas je inspirisalo na pisanje romana “Sreća za bogate ljude”?

- Postojale su dvije glavne inspiracije za moj roman. Multikulturalizam, ideja da ljudi različitih kultura i zajednica mogu da žive zajedno, je bio sve više pod kritikom. Mnogi ljudi na Zapadu smatraju da je multikulturalizam doživio neuspjeh. Želio sam da pokažem drevnu zemlju koja je plovila ranije kroz multikulturalizam i u kojoj mnoge zajednice žive zajedno u harmoniji.

Drugo, moja dva dječaka su rođena u Londonu i živjela su cio život u Londonu. Osjećao sam da nikada neće upoznati Indiju u kojoj sam odrastao i volio je. Dakle ova knjiga je moj način bilježenja te Indije, tako da i oni to mogu doživjeti.

Naslov Vašeg romana je “Sreća za bogate ljude”. Kako ovaj naslov možete objasniti u kontekstu Vaše knjige?

- Glavni lik romana je gospodin Ali. Upravo je penzionisan i iritira svoju ženu govoreći joj kako da upravlja domaćinstvom. Ona mu kaže da mora da ostane zaposlen, pa on započinje posao. Ugovoreni brakovi su vrlo česti u Indiji i obično porodice pronalaze odgovarajuće osobe preko rođaka i prijatelja. Ovih dana sasvim je normalno da ljudi idu u bračni biro da pronađu partnera za svog sina ili kćerku. Gospodin Ali ne želi da se bavi previše klijentima, tako da ograničava brak na “bogate” ljude.

U romanu “Sreća za bogate ljude” opisali ste složenost i međusobne odnose u okviru dvije indijske porodice. Koliko se indijska porodica promijenila u posljednjim decenijama? Tradicija je i dalje jaka?

- Tradicija je i dalje jaka, ali se i društvo mijenja. Najveći pokretač promjena je to što se mnoge djevojke školuju i činjenica da su na dobro plaćenim poslovima. To im prirodno daje nezavisnost i sposobnost da kažu da im se ne sviđaju predlozi koje im predlažu njihovi roditelji. Gornja srednja klasa sada iznosi oko 10% indijske populacije i rekao bih da se u okviru ovih 10%, sigurno mnogo promijenilo u posljednjih dvadeset godina.

Pišete o različitostima u društvu, o sukobima muškog i ženskog principa, različitim staležima i shvatanjima, religije i svetovnom u Indiji. Kojim putem danas ide indijsko društvo? Je li okrenuto prošlosti i budućnosti?

- Ovo je vrlo dobro pitanje. Tokom vjekova Indija je bila tolerantna. Ljudi su uvijek pratili različite običaje i religije bez izazivanja sukoba. Međutim, u posljednjih deset godina, baš kao i u mnogim drugim djelovima svijeta, osjeća se da Indija postaje manje tolerantna. Ali ostajem optimista. Mislim da Indija ima snage da to prevaziđe i vrati svoj tolerantni stav.

Kroz lik Arune prikazali ste odnose roditelja i djece, kao i položaj žene u Indiji. Da li je bilo zanimljivo baviti se ženskom psihologijom?

- Bio sam iznenađen koliko su dobro primljeni moji ženski likovi. Mnogi čitaoci vole Arunu, a za mnoge druge, gospođa Ali je bila njihov omiljeni lik. Volio sam da pišem o ovim likovima, pa mi je drago što sam mogao pogoditi akord sa mojim čitaocima.

U centru pažnje Vaših romana je jedna od najstarijih svjetskih civilizacija i njeni konflikti u dodiru sa savremenim dobom, ali i želja da se zadrže stari običaji. Zašto je to vrijeme velikih promjena inspirativno za Vas?

- Osjećaj gubitka uvijek produbljuje osjećanja i stvara dobru književnost! „Gepard“ Đuzepea Lampeduze je sjajan primjer. Mi svi živimo u nevjerovatnom dobu, mislim, gdje se stvari brzo mijenjaju i svi imamo želju da se držimo naših starih sigurnosti.

Šta nam možete reći o vašim knjigama: „Mnogi uslovi ljubavi“, „Čovjek za svadbe“ i „Put do sreće gospođe Ali“. Šta će se desiti sa gospodinom Alijem i drugim likovima?

- Ove knjige sadrže priču o gospodinu i gospođi Ali. U „Mnogim uslovima“, Alijev sin se zaljubljuje, ali kraj nije baš tradicionalan. U „Putu do sreće“, Alijeva voljena kuća je opasnosti da će se srušiti. Aruna prelazi put od ćerke iz siromašne porodice do snahe bogate porodice. I naravno, gospodin Ali i Aruna nastavljaju da pomažu mnogim klijentima Biroa za brak da pronađu sreću.

Veliki je broj popularnih indijskih pisaca u svijetu, naročito onih koji pišu na engleskom jeziku, kao što su: Salman Ruždi, Anita i Kiran Desai, Arundati Roj, Amitav Goš, Đampa Lahiri. Ali, ne znamo puno o indijskim piscima koji pišu na nekim od mnogih indijskih jezika. Šta nam možete reći o tim piscima i knjigama?

- Indija ima šesnaest zvaničnih jezika, a zavisno od toga kako definišete jezik, oko dvije hiljade manjih jezika! Moj omiljeni pisac kratkih priča je vjerovatno Manto koji je pisao na urdu jeziku od tridesetih do pedesetih godina. Napisao je priču pod nazivom „Toba Tek Singh“ o pacijentu mentalnog azila koji pokušava da napravi smisao u ludilu podjele Indije na Indiju i Pakistan.

A, kako ste vi postali pisac?

- Počeo sam da pišem na moj četrdeseti rođendan, pa pretpostavljam da je to kriza srednjih godina!

Šta više volite da radite, svoj inženjerski posao, ili da pišete romane?

- Volim oba posla. Oba stimulišu um. U mom dnevnom poslu razvio sam dvije svjetske platforme za deviznu trgovinu, a u svom hobiju napisao sam nagrađivane romane.

Nije loše za dječaka koji je odrastao u sirotinjskom kvartu u Indiji! Sjećanje na Pokret nesvrstanih i jugoslovenske brodove

Vaša domovina Indija, baš i kao moja bivša zemlja Jugoslavija, bile su članice Nesvrstanog pokreta. Sjećate li se Tita, našeg lidera? Kakva su Vaša sjećanja na te dane?

- Sjećam se Pokreta nesvrstanih! U svijetu u kome dominiraju dvije velike snage, ono što su Indija i Jugoslavija uradile kreiranjem nesvrstanog pokreta bilo je hrabro. Moj otac je radio u luci i ponekad sam išao sa njim na dok.

Odlazak na brodove i razgovore sa kapetanom i oficirima na brodu bio je tretman - posebno zato što su mi dali čokoladu ili bezalkoholno piće. Išao sam takođe i na jugoslovenske brodove.

Indira Gandi i Nehru bili su dvije značajne indijske istorijske ličnosti. Šta ove dvije ličnosti danas znače Indijcima?

- Nehru je bio gigant indijske i međunarodne politike. Bio je borac za slobodu, odličan pisac, demokrata i njegov rođendan u Indiji se proslavlja kao Dječiji dan. Indira Gandi se manje pamti ovih dana. I ona je bila gigant koji je dominirao na političkoj sceni, ali mislim da je Indija stagnirala tokom njene vladavine.

( Vujica Ognjenović )