Mladi su žrtve dužničke krize

Frilens novinarka Viola Čaon napustila je Italiju da bi našla posao... Sada se vraća da vidi kako se snalazi njeno društvo iz srednje škole... Prošle sedmice objavljeni su šokantni podaci o broju nezaposlenih u Evropi, pa je ekipa „Gardijana“ takođe porazgovarala sa 20-godišnjacima u Atini i Madridu.

Biti mlad možda nikada nije lako. Međutim, biti Evropljanin u 20-im godinama rijetko kada je bilo ovoliko stresno.

Više od četvrtine (28%) Italijana od 16. do 24. godine nema posao. Drugi se muče da prežive sa neplaćenim interšip programima ili slabo plaćenim poslovima koji pružaju slabu sigurnost.

Biti mlad možda nikada nije lako. Međutim, biti Evropljanin u 20-im godinama rijetko kada je bilo ovoliko stresno.

Novi italijanski premijer Mario Monti rekao je da će pomoći mlađoj populaciji, obećavši između ostalog i podršku da započnu privatni biznis. Međutim, s obzirom koliko duboko zadiru mjere štednje, budućnost je za mnoge neizvjesna, čak zastrašujuća.

Naravno, nije u pitanju samo Italija. Nezaposlenost u eurozoni je na rekordno visokom nivou. Prema podacima Eurostata, Kancelarije za statistiku EU, 16,3 miliona ljudi je bez posla u 17 zemalja koje koriste euro. Priča o izgubljenoj generaciji postaje skandal ovog kontinenta. U Španiji, 51,4% mladih od 16. do 24. godine je bez posla. U Grčkoj, ta brojka iznosi 43%.

Biće neophodne žrtve

Kako se kriza u eurozoni pogoršala, vratila sam se u rodni grad, Ćivita Kastelana, 65 kilometara sjeverno od Rima, da bih popričala sa mojim školskim drugovima iz srednje škole Đuzepe Kolasanti. Mikela, Maria, Elena, Eliza, Mikele, Martina i ja smo generacija 2005.

Dužnička kriza koja je počela 2008. znači da otpuštanje zbog viška radnika prijeti i onima koji su zadržali posao.

Kada je Monti objavio paket mjera u vrijednosti od 30 milijardi eura, rekao je: „Biće neophodne žrtve“. U Ćiviti su te žrtve napravljene. To je jedan od najvećih industrijskih centara u regionu. Od kraja Drugog svjetskog rata, oko 90% ljudi je bilo zaposleno na proizvodnji kupatilske opreme i keramike, po čemu je Ćivita čuvena. Ono što sada svi zovu „krizom“ ovdje je stiglo ranije, jer je grad pretrpio posljedice globalizacije i konkurencije sa Kinom. Veliki broj fabrika je zatvoren; hiljade ljudi je ostalo bez posla.

Dužnička kriza koja je počela 2008. znači da otpuštanje zbog viška radnika prijeti i onima koji su zadržali posao. A tu su i mladi ljudi. Dospjeti do vrha nikada nije bilo jednostavno u Italiji, gdje je često najvažnije koga poznajete. Međutim, sa pomenutim mjerama štenje i situacijom u eurozoni, budućnost izgleda još sumornije.

Bilo je pravo iskustvo susresti se mojim društvom iz škole. Odluka koju sam donijela prije šest mjeseci da živim i radim u Londonu djelimično je imala veze sa ekonomskom situacijom. Međutim, kako se moje školsko društvo snalazi?

Martina Rosito (26), na master studijama iz humane biologije

„Obučavam se u jednoj laboratoriji za cističnu fibrozu u bolnici Bambino đezu u Rimu. Imala sam sreće, jer tamo vrše ozbiljna istraživanja. Dobila sam mjesto jer znam jednog od doktora u laboratoriji. Ne plaćaju me, čak ni moje troškove. Međutim, smatram da sam privilegovana, jer većina mojih kolega sa univerziteta rade po 12 sati dnevno i nemaju pristup čak ni osnovnom istraživačkom priboru. U Italiji, izabrati da radite kao istraživač ravno je samoubistvu. Vlada nastavlja da smanjuje fondove“.

Maria Franćeska Zozi (26), na master studijama iz umjetnosti

„Obično mi kažu da od diplome neću imati koristi. Nevjerovatno mi je da vlade i dalje ulažu u druge sektore, a štede na umjetnosti i obrazovanju. To je prosto apsurdno. Problem je što je javni sektor korumpiran i neefikasan. Napustila bih zemlju da nije mog momka, koji kaže da moramo da ostanemo i borimo se za bolju budućnost“.

Eliza di Pjetro Paolo (25), nezaposlena prodavačica

„Počela sam da tražim posao čim sam prije šest godina završila srednju školu. Našla sam posao prodavačice u Rimu na određeno vrijeme. Poslodavci su mi svake godine obnavljali ugovor, ali jednog dana su prestali. Otpustili su jednu curu koja je kod njih radila pet godina, samo zato što je zbog zapaljenja pluća otišla na bolovanje. Od prošlog januara nemam posao i radim povremeno. Problem je što sam završila pripravnički, pa poslodavci moraju da me zaposle po odgovarajućem ugovoru, a to im ne odgovara“.

Mikele Stentela 26), DJ i student političkih nauka

„Godinama radim kao DJ. Osim što nekoliko noći radim u jednom velikom klubu u Rimu, počeo sam da radim i kao producent. Ako stvari dobro krenu, možda i potpišem za neku važnu diskografsku kuću. Međutim, kriza je pogodila i moju struku. Sve više i više klubova se zatvara. U međuvremenu studiram i možda će se diploma bečelora jednog dana pokazati korisnom“.

Mikela Moreti (25), advokat pripravnik

„Upravo sam završila pravo i počela pripravnički staž u jednoj advokatskoj firmi u blizini mog rodnog grada, Viterba. Naravno, ne plaćaju mi troškove. Jedini za koje znam da su plaćeni za vrijeme pripravničkog staža su djeca tih advokata“.

Elena Ćirioni (25), novinar pripravnik na radiju

„Odradila sam dvogodišnji interšip u lokalnoj radio-stanici koja me nije plaćala. Na sreću, dobila sam još jednu mogućnost sa privatnom internet radio-stanicom, koja me plaća i pomaže mi da dobijem licencu novinara. Radim 15 do 20 sati nedjeljno i dobijam 200 eura mjesečno. Moj san je bio da postanem pozorišna glumica i nadam se da ću u nekom trenutku ostvariti tu ambiciju. Problem je što je industrija kulture u Italiji doživotno u krizi i što nema novca za nove glumce“.

Galerija

( Miloš Rudović )