Napad na sve nas

Qui tacet, consentire videtur! (Ko ćuti, slaže se!)

Nedavni pucnji u slobodno izgovorenu, odnosno ispisanu riječ, tragična su potvrda da naša Crna Gora nije više od pukog zajedništva ljudstva koje ne shvata ili ne prihvata svoje greške i zablude.

Ovaj pomamni prostor protekom vremena teško uviđa razloge, greške i otkriva suštinske krivce, ali i nakon svega teško ili uopšte ne izvlači pouke. Naša kolektivna vrijednost uvijek zapinje za iste greške. Naša sloboda uvijek ima iste probleme. Da ne kažemo, političke izgovore.

Politički simbolizam napada na novinarku Oliveru Lakić potvrđuje njegovo pravo porijeklo. Fizionomija našeg političkog bića pravi je uzrok napada, jer i prvi čovjek naše, nazovi zajednice, govor mržnje podrazumijeva kao sredstvo obračuna sa neistomišljenicima. Čak više, istraživačko novinarstvo nazvao je fašizmom! Vjerovatno će i povodom ovog aktuelni premijer nevještom komentaristikom pokušati da objasni neprihatljivo - podrazumijevaće nasilje.

Prosti puk, omađijan jeftinom frazeologijom i sputan ogoljenim egzistencijalizmom, ne prepoznaje da ovakvi događaji, često pogubni i po široj osnovi, predstavljaju ogledalo pakla u kome se ogledaju i oni koji ukazuju i na loše, i oni koji to zlo prouzrokuju. Jeftini je bezobrazluk ovakve napade pravdati tranzicionim procesima ili regionalnim trendovima, kao i pokušajima da neko želi nanijeti štetu Crnoj Gori. Prosto i predstavnici Vlade Crne Gore ne žele da priznaju svoj očaj - uraditi nužno, nije često i poželjno! Ako se na čemu ispadao naš izbusani građanski koncept, onda je to bezlični parolizam aktuelne političke vlasti o medijskim slobodama. Zluradi će vladajućim licemjerima prigovoriti da ničemu ne znaju vrijednost, da palančka priča može sve relativizovati, ali i da predizborni foliranti potvrđuju i prvima i drugima! Mi, ostali, istinska manjina u ovakvoj Gori Crnoj, trpjećemo i dalje posljedice ovakvog stanja.

Ipak, ovaj događaj najviše je zabrinuo zbog svog naličja - Crna Gora nije društvo solidarnosti, jer problem pojedinca nije prihvaćen ili doživljen kao potencijalni problem društva u cjelosti. Iskreno je reći da ovaj događaj nije mobilisao dovoljno nezadovoljstva, iako su se i ranije desili događaji koji su i te kako trebali izvesti građane na naše trgove.

Ali, nakon svega ispisanog, valja ukazati i na one koji su u vječnoj zabludi. Sramno je vjerovati da nakon ovoga postoje oni koji se uzdaju da će na istoj političkoj sceni, ista liderska lica, nešto preduzeti po ovom i ranijim napadima na novinare. Dotičnima, inače tipičnim predstavnicima tzv. balkanske logike, valja reći da njima činjenice ne govore ništa, jer su njima istinite samo riječi njihovih političkih lidera. Ovo se odnosi i na domaće, ali i na, nazovi, EU predstavnike.

Ako neko misli da je Crna Gora sigurna - još jedna iluzija je u toku. Parafraza Kenedijevog inaguracionog govora najbolje oslikava potrebu aktuelnog političkog trenutka - Zapitajte se šta možete da uradite za Crnu Goru, jer ona ne samo da neće ništa uraditi za Vas, već će pokušati da Vam otme i ono malo jadnih političkih sloboda. Život, zdravlje, posao, uspjeh, sreća... nisu uračunati.

P. S. Sadikoviću, javi đe parkiraš! Nemam para za drugo auto.

( Neđeljko Necko Đurović )