Premijer nije učio, samo je slušao

Prije godinu dana bila sam primorana da napišem „lekciju” na premijerovo neuvažavanje i nepoznavanje politika rodne ravnopravnosti, pretpostavljajući da je u pitanju nedovoljna senzitivnost, osviješćenost o ovim pravima ali i nedovoljno znanje. U najnovijem reagovanju premijera, nakon sastanka sa organizatorima protestnog skupa građana/ki 21. januara, zatečena sam količinom neznanja o pravu građana/ki na samoorganizovanje radi ispunjenja nekog zahtjeva koji ih se tiče. Premijer umjesto da razumije da on predstavlja izvršnu vlast Crne Gore, a ne učitelja o načinima organizovanja građana/ki , preporučuje organizatorima da „uđu u politiku“ i da se “izmjere na izborima kroz formiranje partija“.

Da nije opasno, bilo bi smiješno.

Prvo, premijer ne razumije Ustav, jer u njemu piše da ljudi imaju pravo na samoorganizovanje. Nigdje ne piše da to mora biti kroz političke partije. Dovoljno je da ljudi procijene da je ugroženo njihovo pravo i da ga brane na način koji oni smatraju adekvatnim, a da to, naravno, ne ugrožava druge ljude.

Drugo, ne razumije šta je to politika, odnosno da je politika vođenje zajednice u interesu većine na način koji se čini efikasnim, pri čemu građani/ke mogu da delegiraju dio moći političkim partijama i djeluju kroz njih, a i ne moraju, već mogu samostalno da djeluju ukoliko su nezadovoljni načinom zastupanja svojih prava od partija i institucija vlasti.

Treće, ne zna koja je pozicija izvršne vlasti u sistemu parlamentarne demokratije, a ona je da sprovodi politike (ekonomsku, socijalnu, obrazovnu, kulturu, politike ljudskih prava i ravnopravnosti) u skladu sa zakonskim okvirom države, odlukama i zakonima parlamenta i u skladu sa potrebama i zahtjevima građanstva.

Četvrto, ne zna koje su kompetencije civilnog društva gdje postoji pravo i moć da se utiče na poluge vlasti sa stanovišta slobodne ljudske misli u opštem interesu.

Peto, ne zna da skoro dvadeset godina u Crnoj Gori djeluju nevladine organizacije kojima je svima cilj povećanje participacije građana/ki u odlučivanju u zajednici kako bi interesi većine bili uvaženi.

Šesto ne zna da se donacije dobijaju, što pomaže i državnom budžetu, da se upravo razvije kritička svijest i sloboda, da ljudi budu aktivni u društvu po pitanju prava, sloboda i zajedničkih interesa.

Šesto, ne razumije šta je institucionalno, a šta vaninstitucionalno djelovanje .

Ovaj stepen neznanja je opasan iz više razloga:

• isključuje Ustav i izvršnu vlast stavlja kao izvršni organ koji odlučuje o tome da li ljudi imaju pravo na samoorganizovanje;

• politiku čini ličnom prćijom „izuzetnih ličnosti“, što je u najblažem slučaju autoritarnost, a može da rezultira nacionalizmom i fašizmom;

• ne uvažava slobodu zajedničkog djelovanja oko legitimnog zahtjeva, što rezultira represijom;

• negira odgovornost vlasti za ekonomsku, socijalnu, obrazovnu i sve druge politike koje se sprovode u jednoj državi i

• obesmišljava sve napore međunarodne zajednice i civilnog društva da se uvaži i poštuje pravo svakog građanina/ke, bez obzira da li pripada ili ne pripada nekoj zajednici ili prihvata ne prihvata nametnute identitete.

Na žalost, mogu da razumijem da je ovakav stepen neznanja rezultat dugogodišnjeg slušanja i poslušnosti autoritetu osobe koja ima sve kvalifikacije (obrazovanje, intelektualne i socijalne) da u situacijama izazova ponovi model vlastitog učitelja sa mnogo opasnijim posljedicama, jer se kontekst djelovanja u međuvremenu promijenio. Nerazumijevanje ovih temeljnih postavki stavlja čitavu zajednicu u kriznu situaciju i zato premijer mora biti svjestan da jedino on lično, izvršna, zakonodavna i sudska vlast mogu biti odgovorne ukoliko Crna Gora ne bude uspješno nastavila put u EU, a građani/ke mogu da podrže ili ne podrže ta nastojanja i insistiraju da ih predstavljaju oni u koje imaju povjerenja.

( Ljupka Kovačević )