Ubio momka kojeg ne poznaje

Zbog krivičnog djela nasilničko ponašanje optužen je i Miloš M. Milić (21) iz Nikšića.

Optuženi Banićević je kazao da ne želi da odgovara na pitanja suda i stranaka, ali je iznio odbranu.

"Ne priznajem izvršenje krivičnog djela "teško ubistvo" jer sam se toga dana branio, ali priznajem krivično djelo "nedozvoljeno držanje oružja", kazao je on.

"Pištolj sam počeo da nosim 15 dana prije ovog događaja. Nemam oca, nemam braće, samo majku i dvije sestre i nema ko da me zaštiti. Nosio sam pištolj kada bih izašao u grad i boga sam molio da ne sretnem mladiće koji su me maltretirali - Draška Perovića, Borisa Draškovića, i braću Bojana i Borisa Bulajića.

Tog 4. maja 2011. izašao sam u grad sa Milošem Milićem da prošetamo. Odjednom je iz butika sportske opreme "Sport vižn" istrčao je Drašković. Ja sam tada izvadio pištolj. Iza Draškovića su istrčala još dva momka. Doživio sam šok od straha, jer su me do tada već deset puta napadali. Izvadio sam pištolj da ih zaplašim. Jedan momak je jurnuo na mene. Kako mi je pištolj bio u ruci podigao sam ruku i opalio.

Ne znam, ne sjećam se koliko sam hitaca ispalio tog dana. Od tog trenutka ne sjećam se daljeg razvoja događaja. Nijesam vidio kada je Milić počeo da udara Draškovića. Možda se to i dogodilo, ali ja to nisam vidio. Ponižavali su me i nijesam mogao da dozvolim da me neko deset puta tuče i maltretira. Nijesam htio da to dozvolim. Ni taj dan nisam htio obračun već samo da ih zaplašim", ispričao je Banićević u odbrani.

"Život mi je bio pakao"

Kao kritičan momenat u svom životu, naveo je maj 2008. godine od kada mu se život pretvorio u pakao.

"Od polovine maja 2008, moj život se pretvorio u pakao zbog maltretiranja grupe momaka iz Nikšića na čelu sa Draškom Perovićem kao i zbog nepostupanja po mojim prijavama od strane nikšićke policije.

Ja i moja braća od strica Nikola i Vlado Banićević imali smo 13. aprila 2008. verbalni duel sa njim, ali sam ja tu bio samo prisutan. Nakon toga nastaju fizički napadi Perovića i njegovog društva na mene. Zapravo od tog 13. aprila mene Perović uzima na zub. Dana 7. maja 2008. kod mene je kući došao Janko Gajić, te mi se požalio da je Perović prijetio da će ubiti i mene i njega. Mi smo to prijavi policiji, ali je policija mislila da nema osnova da reaguje.

Pola sata nakon što smo prijavili policiji, Perović me, sa tri njegova druga napao ispred moje kuće u Ulici Vuka Mićunovića. Pošao sam i to sam opet prijavio policiji, nakon čega je protiv Perovića podnijeta prijava.

U kafe baru "Hemingvej" u Nikšiću 11. aprila 2009. Perović je bio u društvu sa pet-šest momaka i iz čista mira me gađao flašom. I ovaj slučaj sam prijavio policiji, poslije sam dao izjavu u sudu ali se ništa na kraju nije desilo.

Dana 3. aprila 2011. šetao sam ispred Pošte u Nikšiću sa drugom Milošem Milićem. Na udaljenosti od 15-20 metara su izašli do tada meni nepoznati mladići i iz "golfa 2". Kako su se približavali prepoznao sam Perovića.

Fizički su nasrnuli na nas. Perović je metalnom šipkom mene udario u glavu, nakon čega sam završio u bolnici. Braća Bulajić Bojan i Boris i Drašković su me udarali nogama i pesnicama dok sam ležao. Uspio sam da se iščupam, a jakna mi je ostala na trotoaru, što sam prijavio policiji.

"Pogrebno radi 24 časa, bolnica radi 24 časa i policija radi 24 časa"

Majka je išla sa mnom da prijavimo slučaj policiji, pa je tom prilikom inspekotoru Mujoviću kazala: "Gdje su roditelji ove djece da se pomire jer ih nijesmo rodili da se pobiju", a zatim pitala šta će policija da preduzme povodom ovog slučaja.

Inspektor Mujović je odgovorio da je njegov posao da obradi ukoliko mi podnesemo prijavu. Na dodatno pitanje moje majke, šta će se desiti ako me ponovo napadnu, inspektor je odgovorio: "Pogrebno radi 24 časa, bolnica radi 24 časa i policija radi 24 časa". Ova grupa mladića me konstantno provocirala i dobacivala iz auta. Nakon ovoga, povukao sam se i rijetko sam izlazio samo da ih ne bih sretao.

Majka je sve to primijetila, nakon čega sam joj sve ispričao. Znam da ova grupa od pet-šest mladića ne bi prezala da me napadnu i kada bih bio sa sestrom, majkom i djevojkom. Zbog nesanice i svih problema išao sam kod psihijatra. Meni nije jasno zašto su me napadali braća Bulajić i Drašković. Nakon posljednjeg napada ispred Pošte u Nikšiću, odlučio sam da nabavim oružje jer sam shvatio da Perović, Drašković i braća Bulajić imaju plan da me čitav život maltretiraju", tvrdi Banićević.

Predstavnik porodice Goran Dendić, stric pokojnog Boža Dendića, primijetio je da je iznoseći odbranu, Banićević rekao da nije znao nikog osim Perovića, ali je zatim naveo da je prepoznao Draškovića i braću Bulajić. Branilac optuženog, advokat Zoran Piperović smatra da ovo nije predviđeno zakonom da se komentariše odbrana, već da su ovakve primjedbe namijenjene za završnu riječ. Goran Dendić se u ime oštećene porodice pridružio krivičnom gonjenju protiv Banićevića.

U optužnici Željka Tomkovića, zamjenika višeg državnog tužioca, se navodi da je 4. maja 2011. između 13.30 i 14 časova u Njegoševoj ulici u centru Nikšića, ispred prodavnice “Sport vision” Banićević iz pištolja “zastava M-70”, sa umišljajem ubio Boža Dendića i sa umišljajem pokušao da ubije njegovog brata Nikolu i Borisa Draškovića.

Nakon što je Miloš Milić pesnicom i metalnim boksom više puta udario Draškovića u glavu, nanijevši mu povrede, razdernu ranu tjemena glave i nagnječno razdernu ranu u predjelu lijeve sljepoočnice, okrivljeni Banićević je potegao pištolj, repetirao, te u pravcu Boža i Nikole Dendića, i Draškovića, ispalio više hitaca koji su ih pogodili. Božo je pogođen u grudi i trbuh, a smrt je nastupila usljed iskrvarenja. Nikola je ranjen u trbuh i lijevu natkoljenicu, dok je Drašković pogođen u butinu lijeve noge, što im je nanijelo teške tjelesne povrede.

Suđenje se nastavlja 15. marta.

Udarac “boksom” od kože

Miloš Milić, optužen za tuču u kojoj je stradao Božo Dendić, naveo je da Banićevića poznaje od djetinjstva jer su zajedno trenirali vaterpolo. Juče je kazao da je znao za problem koji je Banićević imao sa Perovićem ali da se nije miješao u to. "Mjesec dana prije ove tragedije, dok sam šetao sa Banićevićem pored Pošte u Nikšiću, iz auta su izašla četiri momka naoružani šipkama.

Prepoznao sam da su to bili Perović, Drašković i braća Bojan i Boris Bulajić. Mene su udarali Bojan Bulajić i Drašković i to sve dok nisam pao na zemlju. Ja i Banićević smo pobjegli prema poslovnom centru "Meks" na skveru, a potom smo pošli u bolnicu, a nakon toga slučaj smo prijavili policiji. Ovoga dana kada se sve ovo desilo ja i Banićević smo izašli da popijemo kafu. Sjeli smo u lokal "Galerija", a potom smo otišli da prošetamo.

Na od prilike 20-30 metara od nas vidio sam da je iz butika sportske opreme izašao Drašković sa još dva momka, i to sa moje desne strane. Drašković kreće na mene, ali do same tuče između nas dvojice došlo je ispred trotoara, odnosno između parkiranih auta, a zatim se tuča preselila na trotoar. Ja krećem na njega jer sam mislio da će da me udari zato što me napao mjesec dana ranije kod Pošte.

Ja sam prvi udario Draškovića pesnicom u glavu i on uzvraća udarac. Razmijenili smo tada nekoliko udaraca. Nisam vidio i ne obraćam pažnju na Banićevića. U jednom momentu čujem pucanj, ali nijesam znao ko puca. Kada sam u tom trenutku trčeći pobjegao, ispred sebe sam vidio Banićevića. Kada smo stigli na nikšićki Bedem, Banićević mi je kazao da je upotrijebio pištolj.

On je bio pod velikim stresom toga dana, kao i prethodnog, jer se stalno okretao. Savjetovao sam mu da se preda. Izražavam žaljenje porodici Dendić zbog ovoga i da sam znao šta će se desiti, ne bih ni izlazio iz kuće", tvrdi Milić. Optuženi je na pitanje svog branioca advokata Labuda Šljukića kazao da nije znao da Banićević ima kod sebe pištolj, te da momke koji su bili sa Draškovićem, nije poznavao.

"Tog dana ispred butika sportske opreme kada sam se potukao sa Draškovićem imao sam boks. Navukao sam ga na desnu ruku i njim sam udario Draškovića. Na pitanje sudije Predraga Tabaša, od čega je i kako napravljen taj boks, optuženi je kazao: "To je od kože i sastoji se od dva sloja i bez metalnih dodataka. To se nekada pravilo u nikšićkoj Željezari od kože. To se stavlja na ruku da bi udarac bio jači".

( Komnen Radević )