Samo svi

Sa mafijom nije lako. Možemo mi pisati tomove kolumni, organizovati stotine tribina, reći hiljade najoštrijih riječi, ali oni imaju moć i vlast, i osjećaju se sigurno. Imaju svoju banku, tu gomilaju svoj novac. Imaju svoje medije, tu gomilaju svoje laži. Imaju svoje intelektualce, tako vrše svoju propagandu. Imaju svoje institucije, tako prave sistem po sopstvenoj mjeri. Imaju svoje kriminalce, tako unose strah u naše kosti

Zagrljeni su omertom koja je snažna koliko i njihove privilegije, privezani bratstvom u kriminalu i laži, povezani zajedničkim zločinima i aferama, njihovim “telekomima” i “listinzima”, “nacionalima” i “moldavkama”, uzajamno ucijenjeni sopstvenim grijesima i zlom.

Toliko su duboko zagazili u ilegalno, tako snažno zagrabili našeg i do te mjere uzurpirali institucije da je neophodno ne samo oboriti režim, već, i, ukoliko želimo da stvorimo društvo na poštenim, zdravim i lustriranim temeljima, nakon pravičnog suđenja, sprovesti najodgovornijeg i najodgovornije u zatvor. To je svepolitički cilj, društveni zadatak i moralna dužnost.

Ono što se u tranzicijama širom istoka Evrope zbilo nakon pada zida u Berlinu - buntovi, nezadovoljstva i promjene, transferi i kolapsi vlasti, kod nas, u Crnoj Gori, još se nije dogodilo. Učestvovali smo, barem sada to možemo jasno da vidimo, u primopredaji moći a ne u oslobađanju – bolesni i autokratski komunizam zamijenjen je još bolesnijim i još autokratskijim grubim kapitalizmom, koji nas je uveo u nabolesniji i najautokratskiji mafijaški, porodični i klanovski predatorski poredak koji do danas ne možemo, ne umijemo i ne smijemo da demontiramo. Dok se u drugim državama nezadovoljstvo ispoljilo, očaj pretvorio u silu za promjene, a nada u šansu, kod nas su prividom mijenjanja, i nezadovoljstvo, i očaj, i nada ostali začaureni i zatvoreni kao tempirane bombe države i društva. Kao nagazne mine koje čekaju naša stopala.

Kao bumerang sa iscrtanim likom Mila Đukanovića. Kao kazna što smo zavaravali sebe. Kao usud i opomena. Kao kletva.

Nećemo prevariti sebe. Nijednom narodu to nikada nije uspjelo. Ne gradi se gen zemlje, na zločinima i krađi. Ne stvara se duša Crne Gore na ovim i ovakvim đukanovićevskim, mićunovićevskim, subotićevskim, šarićevskim i kalićevskim rabotama. Ne podiže se vjekovni san o slobodnoj i slobodarskoj Crnoj Gori, uzdizanjem malih, korumpiranih i prodanih duša kakvih je do pucanja puna vladajuća klika.

Zna to svako u ovoj državi, svako ko želi da vidi, svako ko od novca i povlastica može da gleda – kriminogenu i korumpiranu vlast ogrezlu u zločinima, prevarama i lažima možemo srušiti samo na jedan način, samo onim jednim jedinim modelom koji u ove dvije decenije nijesmo probali – zajedničkim i građansakim naporom svih onih koji žele prvu demokratsku smjenu režima.

Hobotnica u vidu Đukanovićevog političkog preduzeća, DPSSDP-a, zaronila je tako duboko u naš društveni organizam da je neophodno da angažujemo sve dostupne, sve željne i sve alternativne centre. Sve parlamentarne i sve vanparlamentarne opozicione subjekte, sve studentske i sve sindikalne zdrave snage, sve medijske i sve civilne autonomne oaze, sve slobodne i sve opozicione organizme koje postoje u Crnoj Gori. Sve ono što je ostalo neprogutano i neusisano u njihov sistem. Sistem samo za njihove i samo za njih.

Pokušali smo toliko puta. Probali sve, koliko nam naša sitna moć ogrezla u kukavičluku dozvoljava, da ih se otarasimo. I liberalima, i slogama, i partijama, i koalicijama, i manjinskim vladama, i... Ne ide. To se ne pobjeđuje konvencionalno. To se ne obara kao u zemljama razvijene demokratije, klasično i uobičajeno. To se ne demontira naporima pojedinačnih partija. To zahtijeva nadljudsku upornost.

Na to se ide gandijevskom vizijom. To traži totalno i neodložno objedinjavanje svih koji žele smjenu. Treba nam svjetovna sabornost. Potrebno nam je, neophodno, nadpolitičko bratstvo.

Ideja je sljedeća – napravićemo Nojevu barku. Okupićemo sve slobodne, opozicione i autonomne centre na jedno mjesto, u nadstranački pokret, u uniju nezadovoljnih, u “Savjet za demokratizaciju”. Biće to koordinaciono tijelo u kojem će učestvovati predstavnici svih alternativnih i kritički nastrojenih tačaka društva, svih onih koji žele demokratsku smjenu režima i princip smjenjivosti vlasti u Crnoj Gori. Svih onih koji neće saradnju sa kriminogenim režimom.

Svih onih koji zarad višeg cilja, rušenja bolesnog i izgradnje boljeg i zdravijeg sistema i poretka, u posljednji plan žele da stave identitetske i vjerske razlike. Svih onih koji se ne slažu i ne mire. Svih onih koji neće da ćute.

Dvije veoma važne lekcije koje smo naučili 2009. godine, a koje ostavljaju nadu i pružaju odgovore jesu – ujedinjenje i bojkot.

Ujedinjenje je bilo blagotvorno. Međutim, ono što treba promijeniti i popraviti, a tiče se spajanja svih, kako parlamentarnih tako i vanparlamentarnih opozicionih centara, jeste pravovremenost objedinjavanja, snažnija koordinacija, bolja artikulisanost ciljeva i veća ozbiljnost. To je ono što je falilo koaliciji “Bolja Crna Gora”, a što ubuduće treba ispraviti i značajnije unaprijediti. To je ključ.

Bojkot je bio uspješan. Izbori za gradonačelnika Kotora bili su lakmus papir pravog stanja stvari. Pokazalo se da je taj način političke borbe, uz to što je neophodan i veoma reprezentativan, koristan i politički profitabilan. Radi!

Naime, pokazalo se da je vladajuća klika pobijedila većinom od tridesetak odsto izašlih birača! To se zove demistifikacija moći, to je primjer koji je pokazao na koji način i sa koliko podrške funkcioniše vladajuća oligarhija. To je jedan od širokog spektra oružja u budućoj građanskoj revoluciji, nenasilnom buntu i demokratskoj okupaciji zarobljenih institucija.

Bez obzira što je stvar neopisivo hitna, ne treba žuriti, jer, onoliko koliko se, u toj Nojevoj barci, dobro i kvalitetno objedinimo, onoliko koliko budemo imali povjeranja jedni u druge, onoliko koliko budemo vjerovali jedni drugima, toliko ćemo, u kasnijim, konkretnim koracima i akcijama, biti moćniji i opasniji.

Najteži posao je, ovaj, koji je u toku – povezivanje u cjelinu, spajanje onih koji nijesu navikli da budu u timu, bez obzira što imaju isti, ili, sličan cilj – demokratizaciju društva, koja je nezamisliva sa ovim i ovakvim anti-elitama, anti-političarima i anti-ljudima.

To nam jedino ostaje ukoliko ne želimo da čekamo da promjene pokrene Barak Obama, unutarpartijski i klanovski obračun u DPS-u ili njihova biološka smrt.