Maroko

Čaj u Sahari, a? Pa još i – multiplikativni efekti? Ali, nije Vorhol stigao u Maroko, već – Lukšić. OK, i on je umjetnik, ali o kakvoj umjetnosti je ovdje riječ?

Malo pomalo, ali, meni izgleda da Lukšić ide dobro utabanim putem. Što je podjednako loše za političara kao i pjesnika. Možda je, ipak, naivno bilo očekivati da će odabrati “put kojim se rjeđe ide”?

Dok poručuje pučanstvu da se navikava na poskupljenja i druge nevolje, izgleda da se i on sve više navikava na privilegije premijerske... Ta dva navikavanja jesu u specifičnoj relaciji.

Uzgred, Maroko je sasvim dobar izbor. Tu nemam zamjerki. Egzotika plus zanimljive intelektualne konotacije: može li se pomisliti na Maroko a da se tu ne stvori čudesni Pol Boulz? Pisac romana The Sheletering Sky, po kome je Bertoluči snimio Čaj u Sahari. Ili – grad Tanžer, koji je nakon Prvog svjetskog rata imao jednu gotovo mitsku dimenziju, o čemu je lijepo svjedočio još jedan suludi mag: Ante Topić Mimara, kontroverzni kolekcionar i internacionalni avanturista prvoga reda. A tu je i Kazablanka, naravno. Sviraj to ponovo, Sem. A ti Lukšiću, dobro razmisli sljedeći put.

Dakle, nije problem u Maroku. Problem je u modusu. Naprosto ne mogu (i ne želim) da vjerujem da crnogorski premijer (sa dva druga-ministra) nije u stanju da sam plati svoj boravak od par dana u Maroku, ili bilo gdje drugo. Odnosno – ako ide da pregovara u ime Vlade, onda to treba da plati Vlada. Zašto je potrebno da troškove snosi Aman, pri tom, vlasnik kompanije koja pregovara sa crnogorskom vladom o snižavanju cijena zakupa najelitnije turističke lokacije koju ova država ima.

Čaj u Sahari, Bertolučijev film snimljen po Boulzovom romanu, pripovijeda o paru koji dolazi u Maroko da bi se tamo sreo sa sopstvenim problemima. Po Boulzu to nebo je dobro za ukinuće iluzija. Maroko razotkriva stvari do krajnje ogoljenosti, vjerovao je veliki pisac čiji je roman bio eksplicitna najava bitničkog duha u literaturi.

Maroko, gužva, zvuci različitih jezika, živopisne boje, kamijevsko sunce... Tako bi Lukšićev dolazak režirao sam Bertoluči. Pod sjenom veličanstvenog zdanja hotela domaćini očekuju visoke goste. Med, priganice, ili što je već kod njih “najveća čast”. Čuje se i pjesma. Široka je marokanska pruga / ide Lukšić sa nekol'ka druga... (Da scenu režira Džon Vu svakako bi se najednom podigla i proletjela i tri-četiri bijela goluba.) Možda su na kraju drugovi i zapjevali, složno, zajedno sa ljubeznim domaćinima: Snizićemo kiriju za Sveca / raduju se marokanska djeca... Ali, to ćemo saznati tek za nekoliko godina, u nekom američkom izvješću. Ma, jasno... To ti je završeno...

Biti dobar umara, objašnjava lik u jednom romanu. Mnogo je jednostavnije i lakše – prepustiti se brazdi koruptivnosti i rđavih navika prethodnika.

Opet, prilično je neobična pozicija gospodina Lukšića. Svi potezi koje napravi sa ciljem učvršćivanja svoje partijske pozicije narušavaju njegovu poziciju van konteksta DPS-a, i umanjuju priličan kredibilitet koji uživa, ili je uživao, kod ostatka građanstva.

Kada ode u Maroko o trošku onih sa čijom kompanijom (jednom od kompanija) pregovara kao premijer, zasigurno svom partijskom članstvu izgleda kao pravi funkcioner te stranke. Ali, istovremeno, dovodi u nepriliku one koji mu vjeruju, odnosno one koji su vjerovali da on nije tipičan kadrovski dps-proizvod, već persona mnogo širih vidika i neko ko bi mogao „pogurati“ suštinsku reformsku priču.

Kada, pretjerano cinično, poruči građanima da se navikavaju na poskupljenja, to ne može zasmetati onima koji su navikli na kudikamo ciničnije poruke svojih lidera. (Jednako kao što su svikli na odsustvo cinizma prema tajkunima.) Svakim takvim potezom Lukšić sigurno učvršćuje svoju dps-egzistenciju, ali, radikalno destruira svoju poziciju premijera svih građana...

Slično bi se moglo reći i za tromost povodom afere Telekom, ali i za mnoge druge stvari. Što više se umiljava DPS galaksiji, to ga manje ima u ostatku kosmosa.

A Reporteri bez granica? Loša pozicija Crne Gore, koliko shvatam ovdašnje zvaničnike je posljedica činjenice da nas “mrze profesori”? Jedan je čak kazao da je ovakvom procjenom medijskih sloboda u Crnoj Gori na gubitku ugledna međunarodna organizacija, a ne Crna Gora. Kao što je vjerovatno otkrićem afere Telekom na gubitku Amerika, a ne Crna Gora? Kakav bi mogao biti multiplikativni efekat ovakvih gluposti? I ko će tu biti na gubitku?

Bertolučijev Čaj u Sahari donio je svojim akterima radikalno razotkrivanje. A što će nam donijeti Lukšićev Čaj u Sahari?