Kineski sindrom: Nema više zarade od popravke kišobrama

Stanovnici romskog naselja u blizini „Dekar” pumpe na Tuškom putu, kojima su u oktobru prošle godine radnici Elektrodistribucije isključili struju zbog duga 10.000 eura, nastavili su život bez električne energije, ali i nade da će ponovo biti priključeni na mrežu.

Dok je u njihovim barakama mrak na stubovima javne rasvjete ispred njhovih domova ima struje.

U vrijeme referenduma, Romima je priključena struja uz obećanje da će, kako tvrde, biti upisani kao legalni potrošači. Halil Adžović (47) kaže da oko 20 porodica živi bez struje i da od referenduma nijesu dobijali račun za utrošenu električnu energiju.

"Iz Elektrodistribucije kažu da platimo pa će uključiti struju. Ali odakle nama toliki novac. U snu da ga vidim ujutro bi se probudio lud"

U naselju stanuje oko 70 ljudi, od toga broja je 30-oro djece, a nijedan muškarac nema stalni posao, griju se na drva.

"Iz Elektrodistribucije kažu da platimo pa će uključiti struju. Ali odakle nama toliki novac. U snu da ga vidim ujutro bi se probudio lud", rekao je Halil otac desetoro djece od kojih nijedno ne ide u školu.

Zlatio se komunizam

Adžovići žive od sakupljanja sirovina i od socijalne pomoći. Rado se sjećaju života u komunizmu kada su bili, kako kažu, "kao i ostali Crnogorci".

U kući na zidu su dvije uokvirene fotografije maršala i suvenir sa motivom manastira Ostrog. Adžovići u šali kažu "sveti Tito" ali dodaju da slave Svetog Vasilja Ostroškog i Đurđevdan.

"Tito i Blažo Jovanović su bili najbolji ljudi. Nikome nije ništa falilo, imali smo dovoljno da jedemo a živjeli smo kao i danas sakupljajući sirovine, praveći kotlove i opravljajući kišobrane. Možemo i danas da pravimo kotlove ali to više niko ne traži. Šerpe i kišobrani su kineski i to se ne popravlja kada se pokvari. Sjećam se da smo nekada, popravljajući kišobrane, mogli dobro zaraditi. Recimo, da smo od jutra do mraka donosili kući oko 100 eura u današnjoj protivvrijednosti. Mogli bismo, takođe, danas da kopamo cijeli dan za 15-20 eura a za taj novac ne bismo mogli mnogo toga kupiti u prodavnici - rekao je Halil napomenuvši da ima sedam kćeri, tri sina i dvoje unučadi.

Tito i Blažo Jovanović su bili najbolji ljudi. Nikome nije ništa falilo, imali smo dovoljno da jedemo a živjeli smo kao i danas sakupljajući sirovine, praveći kotlove i opravljajući kišobrane

Adžovići ističu da teško žive od sakupljanja sirovina, kao i da uprkos svemu nijesu uspjeli da kupe drva za zimu.

"Za nas Rome nema tople zime... Donesemo suve borove grane, daske, drveni otpad a nalažemo i komade starog namještaja. Imamo mogućnost da za 100 eura mjesečno radimo na plantažama Agrokombinata ali to nije dovoljno za mene, a šta da radim sa porodicom. Pokušali smo da držimo stoku ali ni to nije moglo da funkcioniše, jer nijesmo mogli zaraditi dovoljno da prehranimo porodice", rekao je Halil.

On je kazao da se snalaze na razne načine da nadomjeste nedostatak struje. Tako su usavršili punjenje mobilnog telefona na akumulator.

"Telefon punimo preko adaptera za auto, a ponekad zamolimo radnike na benzinskoj pumpi da nam dozvole da napunimo mobilni. Međutim, kada imamo akumulator ne moramo nikoga da molimo. Spoje se žice adaptera na akumulator, pazite na plus i minus i to je to", rekao je Halil.

Nedžad Adžović je rekao da se preselio sa porodicom u izbjeglički kamp na Vrelima ribničkim gdje za mjesečni boravak u baraci plaća 10 eura.

"Pošao sam tamo jer u kampu ima struje. Moram reći da izbjeglice žive bolje od nas domicilnih Roma. Oni dobijaju pomoć makar u hrani. Džak brašna i još ponešto i dovoljno je za mjesec dana", rekao je Nedžad napomenuvši da ima troje djece.

"Hodam u sandalama bez čarapa"

I pored nezavidne situacije i teških životnih uslova Adžovići nijesu izgubili vedar duh i smiso za šalu.

"Hodam u sandalama bez čarapa", pokazuje Halil a Nedžad dodaje da se tu ne može mnogo uraditi, osim da mu pozajmi jednu svoju čarapu.

Adžovići su 1945. godine dobili zemljište na kojem je bio betonski bunker iz Drugog svjetskog rata, a zauzvrat vlasti su tražili od njih da ostanu i prave lonce i kotlove, jer to tada niko drugi nije radio. Struju su dobili 2006. godine zahvaljujući pravu da kao državljani Crne Gore glasaju na izborima.

Svjesni da je škola potrebna

"Svjestan sam da nije dobro što naša djeca ne idu u školu. Nepismen čovjek je slijep. Međutim, nemamo uslova da školujemo svoju djecu. Nemamo često ni za hljeb a kamoli za hemijsku olovku. Išli smo u Titovo vrijeme u školu i znamo dobro što je škola. Ali kako da pošaljemo svoju djecu u školu. Ne mogu ona da gledaju drugu djecu, koja su sita i lijepo obučena", rekao je Halil.

Galerija

( Jovan Stanišić )