eropski posmatrač
Demokratija u nevolji
Demokratske države ne pate samo od spore reakcije u trenucima krize, već i od teškoća sa kojima se suočavaju prilikom svog projektovanja u budućnost i dugoročnog planiranja
Je li demokratsko vrijeme presporo da bi odgovorilo na krizu i prekratko da bi se pravili dugoročni planovi?
U vrijeme produbljivanja ekonomske i društvene krize u velikom broju bogatih demokratija širom svijeta, to pitanje je veoma značajno. U Italiji, na primjer, premijer Mario Monti ima neophodnu i legitimnu ambiciju da sprovede opsežne reforme. On je i kompetentan i častan, ali je suočen sa jednom kvazistrukturalnom preprekom: dok su lideri nekada na raspolaganju imali tri godine da ubijede birače u prednosti njihove politike, sada imaju tri sata da ubijede globalna finansijska tržišta da podrže njihov pristup.
Može li Monti, s obzirom na to da italijanski poslanici u suštini ne razumiju promjene i tržišta koja traže gotovo trenutne garancije, prevazići svoju prirodnu obazrivost i djelovati dovoljno jasno i odlučno?
I u Sjedinjenim Državama politički sistem je sve manje funkcionalan. Politički filozof Frensis Fukujama ide toliko daleko da kaže da bi „vetokratija“ mogla trijumfovati nad demokratijom, bez obzira na to ko pobijedi na predsjedničkim izborima 2012. Podjela vlasti, princip koji su ustanovili osnivači SAD pod uticajem filozofa poput Monteskjea, danas dovodi gotovo do blokade.
Demokratske države ne pate samo od spore reakcije u trenucima krize, već i od teškoća sa kojima se suočavaju prilikom svog projektovanja u budućnost i dugoročnog planiranja. Na obje strane Atlantika, politički lideri znaju šta moraju da učine za svoje zemlje, ali ne znaju kako da dobiju novi mandat ako to zapravo urade. Čini se da su strukturalno osuđeni na kratkoročnost.
Međutim, „vremenski problem“ demokratija nije razlog zbog kojeg se nekima čini da je došao kraj njihove ere. Kina je s pravom ponosna što može da se „projektuje“ u 22. vijek. Ali Kina taj kvalitet dugoročnog razmišljanja duguje mnogo više svojoj kulturi nego prirodi svog političkog sistema. Kinezi razmišljaju na duge staze zato što su Kinezi, a ne zato što nisu demokrate.
Kineski lideri mogu, naravno, da reaguju na događaje bez mnogo obaziranja na javno mnjenje. Na kraju krajeva, ogromna većina Kineza ne sanja demokratiju, čak iako je na pomolu nešto poput civilnog društva, i stvara nove interese i zahtjeve koji više ne mogu biti potpuno kontrolisani ili manipulisani, kao u prošlosti.
Međutim, upravo je to slabost nedemokratskih režima u globalnom dobu kojim dominira transparentnost: ko sanja o tome da postane državljanin Kine ili čak Singapura? Nakon smjene na tronu Sjeverne Koreje, strateški mislioci s pravom naglašavaju ključnu ulogu Kine u oblikovanju budućnosti poluostrva. Ali, uprkos scenama histerije koja je uslijedila nakon smrti „Velikog vođe“ Kim Džong Ila, većina Sjeverokorejaca vjerovatno sanja da pređe u demokratsku Južnu Koreju (čak i ako mnogi Južnokorejci od toga strahuju).
Većina Kineza možda ne želi da ima vlast kao Zapadnjaci, ali bi bilo pogrešno pretpostaviti da je njihova jedina ambicija da troše poput Zapadnjaka. Što su uspješniji, to će biti sve nezavisniji i očekivaće veće poštovanje i uvažavanje od onih koji njima vladaju.
Nasuprot tome, ukoliko ekonomski rast Kine uspori, što je vjerovatno narednih godina, eskaliraće protesti protiv korupcije - a to je izvor nestabilnosti za bilo koji režim. Zaista, važno je imati na umu da su uoči predstojeće tranzicije vlasti u Kini, izabrani novi rukovodioci za samo dva najviša položaja, i to kroz proces postepenog izbora od otprilike najviše sto ljudi.
Trenutna kriza u naprednim zemljama, koja bi mogla dovesti do globalne recesije (ako već i nije), ne samo da otkriva mnoge boljke demokratskih režima, nego takođe djeluje kao njihov inkubator i ubrzava ih. A ipak, moglo bi se ispostaviti da kriza ima čak jači uticaj na nedemokratske sisteme za koje se čini da su efikasniji, ali su u stvarnosti puno krhkiji. To vidimo u porastu nemira i u Rusiji i u Kini.
Suprotno od onoga što neki možda misle, demokratija je dugoročno otpornija od njenih alternativa. To će biti tako sve dok demokrate budu u to vjerovale. Nedemokratski modeli ne mogu biti istinski izazov za demokratiju. To može biti samo loše ponašanje demokrata.
( Dominik Moazi )