Dželatov šegrt

Sada kada je probuđeni Ustavni sud oslobodio krivice jednu metaforu, pokazujući kako i on zna da razumije evropske vrijednosti, mogu da se opustim! I uživam u metaforama. Crni Anđelko kao dželatov šegrt!

Sudski gonjena metafora se sada okrenula protiv njenog autora - danas ona njemu priliči podjednako koliko i Slobinom Nemanji 2004. Čak se može reći da je naš Nemanja, u međuvremenu, nadmašio slavnog reditelja. Dok je Kusturica svoju potporu srpskom diktatoru ipak odradio volonterski, bez preuzimanja formalnih pozicija i zaduženja u njegovom zločinačkom aparatu, Crni Anđelko se i formalno a ne samo djelom prihvatio službe u “kabinetu smrti” (opet metafora) crnogorskog vožda.

S druge strane, slažem se sa njegovim saborcima (akademicima, piscima, urednicima i ostalim šegrtima), da naš Nemanja nije fašista. Ali, isto tako u tom antifašizmu ne treba pretjerivati pa tretirati Crnog Anđelka kao žrtvu fašizma, kao ljevičara, čak marksistu, jer je on, po sopstvenom priznanju i svjetonazoru, uvijek bio na desnoj strani.

Autor koji nas je strašio današnjom naukom "jer sistematski ponižava čovjeka", sasvim prirodno je u istorijskom trenutku uoči posljednjih američkih izbora vapio za porazom Obame! Kao i oni koji su mu kasnije postali poslodavci, navijao je za desničara Mekejna. Istina, iz drugih razloga: režimu je bio bliži Mekejn jer su već ušli u biznis sa njim, dok je naš Nemanja uvijek isticao kako vjeruje samo u "hrišćanske vrijednosti konzervativne Amerike"! To će reći i bijele?! Kakav ljevičar i marksista!

Uostalom, koji bi ljevičar pristao da se prihvati službe u jednom korumpiranom i kriminalnom režimu?! Koji se silom održava na vlasti dvije decenije! Čudan neki marksista. Ili koji ljevičar može prihvatiti da pokriva mjesto savjetnika za slobodnu javnost a da za vrijeme višegodišnjeg službovanja ne progovori niti riječ o brojnim kršenjima te slobode, fizičkim napadima, likvidacijama, sudskom progonu i medijskom linču poslenika javne riječi i nezavisnih institucija?!

Štaviše, naš Nemanja je bio jedan od glavnih savjetnika u kreiranju pomenutog linča. Samo u državi gdje se naš Ilija Guzina bavi pitanjima samoregulacije, Milijana Baletić istražuje ratne zločine, a predsjednik Košarkaškog saveza vodi državu, neko poput Crnog Anđelka može biti predstvaljen kao antifašista i ljevičar (ah, te metafore, hvala Vladi i Ustavnom sudu)! Štaviše, pisac sa evropskom nagradom!

Kakav cinizam. A to što je nagradu dodijelio lokalni žiri sastavljen od patriotskih uzdanica režima kojima i nagrađeni sam pripada, što je samu nagradu uručio ministar Źaga - to nebeskim Crnogorcima ne smeta da slave pisca kao dobitnika neke zaista vrijedne evropske nagrade?! Kao da je dobio Bukera.

Tako je to sa patriotama, višak emocija im pomuti razum. Naš Nemanja je svojevremeno, na tu temu, volio da citira Samjuela Džonsona: patriotizam je utočište za hulje. Sve dok sam nije izabrao taj utok.

Međutim, sve je to manje važno – u čitavoj sapunici oko dželatovog šegrta (crnogrosko izdanje) ključno pitanje je iz kojih razloga Anđelko piše tekst o genocidnoj tvorevini RS?! Ne slažem se sa onim koji tvrde da je tekst naručen od strane šegrtovih poslodavaca kako bi se pažnja domaće javnosti skrenula sa pljačke počinjene u privatizaciji Telekoma, da bi se građani umjesto priče o tome ko ih je i kako pokrao, zamajavali patriotskim temama o crnogorskim fašistima i velikosrpskim hegemonistima. Mislim da je razlog Nemanjinog oglašavanja i izbora teme, ipak, na drugoj strani. Onoj istorijskoj i tiče se krečenja (čudo je metafora).

Naime, prije mjesec i po dana imali smo i mi našu republiku srpsku, našu obljetnicu, 20 godina našeg genocida, počinjenog na Dubrovniku. Valjda je bilo logično i moglo se očekivati da se pisac, ljevičar i marksista oglasi tim povodom. Bilo preko nekog od niza okruglih stolova koji su upriličeni diljem naše domaje ali i u samom Dubrovniku, bilo preko autorskog teksta kod prijatelja Caneta u E-novinama.

Nigdje mu nije bilo traga. Ni glasa. Zato Nemanja sada diže prašinu kako bi se prekrečila istorija i odgovornost za ratove i genocide adresirao samo na jednu stranu, zloglasni Beograd. Time je dželatov šegrt pao u opasni stereotip koji je potpirio rat i uveo jugoslovenske narode u nezapamćeno krvoproliće.

Zar to nije ista matrica koje se sjećamo s početka 90-ih, kada su brojni plaćenici iz intelektualnih kružoka, razni bećkovići i ćosići bavili isključivo onim drugim, genocidnim Hrvatima, a Tuđmanove aralice i vitezi krvoločnim i barbarskim Srbima. Šta su takve pripovijesti ondašnjih šegrta i marksista proizvele na prostoru ex Jugoslavije nije potrebno napominjati – sreća je što naša intelektualna posluga dosta zakašnjelo iživljava neki nakardni crnogorski patriotizam tako da su posljedice njihovog šegrtovanja mnogo bezazlenije.

Ali, da sve to zanemarimo, da budemo toliko naklonjeni našem Nemanji, pa da prihvatimo kako je on marksista i ljevičar, kako je pisac, štaviše ravan Ruždiju, opet ispada da je šegrtovao za svog velikog vođu i u tom najnovijem “literarnom” uratku. Naime, kako je moguće da se autor osvrće na genocidni karakter RS a da ne pomene ulogu svog šefa M. Đ. u tom projektu. Kako je moguće da Crni Anđelko žali što Dodik i Tadić nijesu dignuti u zrak, a da im u tom revolucionarnom (a ne terorističkom) uskliku ne pridruži i svog šefa Đukanovića?! Pa zar nije, u vrijeme utemeljenja monstrum tvorevine RS, saborac Radovana Karadžića bio M. Đ. a ne Milorad D. i Boris T.

Dakle, sa koje god strane prišli tekstu i autoru, nemoguće je ne zaključiti da je riječ o pamfletu i šegrtu, a ne o vrhunskom eseju i poštenom intelektualcu. Zato je krajnji cinizam stavljati i tretirati napis u Canetovim novinama kao literarni uradak, a samog autora kao slobodnomislećeg pisca, majstora metafore i stila.

Takođe, krajnje je neukusno da naš Nemanja samog sebe proglašava žrtvom i svrstava se u red velikomučenika tipa Salmana Ruždija, kada je on dželatov šegrt, jedan od kreativnih stubova propagande koja linčuje, po patriotskoj i službenoj dužnosti, sve neistomišljenike i kritičare režima.