očima evrope
Nova partija-šansa?
Statističari, analitičari i ekipa saopštavaju da nova stranka može računati na 15 odsto birača, ako ih motivišu, naravno. Međutim, zar je moguće da je u ovoj državi samo manje od petine građana zgađeno dvadesetogodišnjim uništavanjem naših života?
Dok privatizaciono-kriminalne afere potresaju crnogorski državničko-biznismenski vrh, priča o isplivavanju političke alternative se intenzivira. Kratka digresija na samom početku: nije li naivno s moje strane razdvajati ova dva pridjeva, jer su imenice iz kojih su proizašli - državnik i biznismen - u Crnoj Gori sinonimne? Obični građanin i dalje pokušava sastaviti kraj sa krajem, sa minimalnom penzijom manjom od 100 eura, i minimalnom zaradom manjom od 200 eura - da li bi nas Monstat udostojio podacima o broju naših stanovnika koji žive od ovakvih primanja, ne bi li nas utješio da smo u većini? Mnogi se nadaju da će nova partija makar malo uzburkati ovo naše bensedinima nakljukano mirno more apatije i izobličenih vrijednosti. Šta ćemo zaista dobiti od nove političke struje, samo vrijeme može otkriti. A šta nam je potrebno? Kakve kobne autogolove nova šansa sebi ne smije dati?
Novinski stupci predstavljaju ovu grupaciju u najavi kao crnogorsku verziju Havelovog Građanskog foruma koji će donijeti spas od autoritarnog načina vladavine svemoćnih. Vlastodršci se ne plaše, kažu, oni su ipak nedodirljivi. OK, znamo da je biračko tijelo kupljeno, a ne postoji ta politička formacija koja ima pristup džepu bez dna da otkupi DPSDP glasače. Opozicija ima sličan stav - oni su ‘svoje’ napojili anti-đukanovićevskom, anti-dukljanskom, anti-svega-i-svačega ideologijom, da ih više niko žedne preko vode neće prevesti. To su neki klasični stavovi, koji su možda realni, ali u koje odbijam da vjerujem.
S gnušanjem gledam na ovakva ubjeđenja, jer smatram da još nije kasno da povratimo dostojanstvo koje smo izgubili ‘90-ih i individualnost koju kao pojedinci u društvu nikada nismo ni okusili. Statističari, analitičari i ekipa saopštavaju da nova stranka može računati na 15% birača, ako ih motivišu, naravno. Međutim, zar je moguće da je u ovoj državi samo manje od petine građana zgađeno dvadesetogodišnjim uništavanjem naših života?
Nova politička opcija ne bi smjela nasjedati na zamku podjele na indipendentiste i unioniste. Ta priča je potpuno suvišna. Nezavisna Crna Gora je realnost, te je stoga nepotrebno dodavati so na ‘ranu’ onih koji još ‘pate’ za Beogradom. Takođe bi bio promašaj krenuti u agresivnu kampanju protiv predsjednika Košarkaškog saveza, jer ipak je isuviše mnogo ljubitelja košarke među potencijalnim biračima alternativne političke formacije. Treba jednostavno ignorisati priču o statusu države jer je on utvrđen. Diskurs o stranci ‘suverenističke provinijencije’ ostavimo dežurnim ‘patriotama’ koji su na svakom ćošku, a ‘žal za napaćenim srpstvom’ i ‘borbu’ za Kosovo ostavimo već postojećim samoproklamovanim braniocima srpskih interesa u Crnoj Gori. Dosta je bilo! Idemo novim, građanskim tonom ako želimo nešto zaista novo.
Potreban je, dakle, svjež i pozitivan pristup društvenim problemima, stručnost kadra i efikasna kampanja koja će građanima objasniti zašto je korupcija pogubna, zašto je diskriminatorski odnos prema bilo kojoj manjini otrovan za sve nas, zbog čega nam netransparentna vladavina uništava resurse i zašto nam je potrebno nezavisno sudstvo i hrabro tužilaštvo. Pozivati na temeljne i nezavisne istrage o problematično stečenom bogatstvu SVAKOG pojedinca je jedno, a upirati prstom na nekolicinu vrhovnika, krupnih riba ili kako već hoćete da ih nazovete je drugo. Prvi pristup je pozitivan jer ukazuje građanima da trulih jabuka nema samo u ‘košarci’, već i u drugim ‘sportskim disciplinama’, ‘akademskim’, ‘pozorišnim’ i ‘turističkim angažmanima’ osoba različitih političkih i etničko-vjerskih karakteristika. Ovaj drugi pristup, fokusiran na lutkare samo jednog pozorišta, je loš jer predstavlja već viđeni scenario koji kod crnogorske glasačke mašine više ne ‘pali’.
I dok pripremaju teren za izlazak u javnost, akteri buduće stranke bi trebalo na koordinisan način da krenu u ‘obrazovanje’ stanovništva, bilo kroz distribuciju letaka bilo kroz akcije ‘od vrata do vrata’, TV emisije ili novinske nastupe. Jednostavnim rječnikom treba pojasniti građanima zašto je zdravije i korisnije živjeti pod vladavinom zakona jednakog za sve nas, nego pod režimom i opozicijom koji nas plaše od nekih nevidljivih monstruma.
Da ne dođe do nesporazuma - gore navedeni stavovi ne etiketiraju građane Crne Gore kao neobrazovanu hordu divljih plemena kojoj treba prosvjetljenje. Ipak, navikli na tranzicione proizvode kriminogeno-koruptivne i diskriminatorske prirode, natjerani da biraju između manjeg i većeg zla, naši građani kao da su izgubljeni u lavirintu. A kada kontinuirano griješimo, iako smo često svjesni svojih grešaka, ipak nam je potreban kompas prijatelja ili pak stranca koji će nam na smiren način ukazati na štetnost naših postupaka.
Siguran sam da i mi kao građani ove države znamo da lutamo u mračnoj pećini, u kojoj se zadovoljavamo sjenkama kvalitetnog života, ali nam je nužna riječ-vodilja koja će nas trgnuti iz sljepila u koje smo zapali. Tu je šansa nove partije. Čak im je učinjena i džinovska usluga od strane drugih stranaka na čijim greškama mogu učiti - da ne budu lažne socijaldemokrate, da ne odustaju od borbe kada bude teško, da ne padaju u kvazi-ideološka iskušenja i naprasna politička preobraženja, jer će time samo izgubiti povjerenje i nas koji se istinski nadamo korjenitim promjenama.
Rađanjem partije čiji će profil poboljšati političko zdravlje Crne Gore i ojačati imunitet građana i privući njihove glasove, šaljemo poruku ne samo susjedima i Briselu, već prvenstveno nama samima da smo kao društvo krenuli drugačijim putem. Novi igrači mogu biti katalizatori promjena, koji bi nam pomogli da ojačamo kao individue, a time i kao društvo. A ako pronađemo tu snagu u sebi i krenemo u konstrukciju drugačijeg vrijednosnog sistema, sami ćemo kao građani biti najbolji pregovarači za pristupanje EU, te nam se u budućim izvještajima neće spočitavati, između ostalog, ograničena sloboda štampe, diskriminacija, i nekompetentna administracija.
( Nemanja Tepavčević )