katakomba
Mačak u patikama
Pred nama je veoma zahtjevan psiho-socijalni momenat, kojeg treba iskoristiti. Iz lavirinta zvanog crnogorska politička zbilja se izlazi logikom i odlučnošću. Ona podrazumjeva napuštanje stare prakse, navika i mentaliteta i usvajanje već provjerenih vrijednosih sistema utemeljenih na principima savremnih demokratija
Generacije mladih ljudi u Crnoj Gori su svoje obaveze iz čitanja lektire počinjali čuvenim pričama braće Grim. Mnogi će se sjetiti "Mačka u čizmama" koji je simboličan povod ove kolumne. Odavno je "mačak" sinonim za političkog čovjeka u Crnoj Gori – društvenog objekta, stanovnika, uglađenog, „bez“ posla, sa nekoliko mobilnih telefona i minimum audijem A4. Mačak sjedi po renomiranim lokalima, pije dojč-kafu i kiselu, ili dojč kafu i koka-kolu, rješava poslove na daljinu, a naveče uživa u neprevaziđenom zvucima i tonalitetima domaćih turbo-folk zvijezda. I takav život se, na prvi pogled, doima primamljivim, te su mu godinama težili mnogi mladi ljudi - što iz „obaveze“, što iz želje da se bude „velik i važan“. Bilo je i opravdanja: takva su vremena, kriza, sankcije, država je u pitanju... Ali, dijalektika života i istorija nas uče da prije ili kasnije svemu dođe kraj, osim možda zabludama. Na svu sreću sužava se lepeza opravdanja, a povećava dijapazon onih koji shvataju da vrijeme nadilazi javašluk.
Iz priče znamo da je mačak tražio od vlasnika da mu kupi čizme kako bi mogao da ide po zemlji i na taj način svom gazdi obezbijedi bogatstvo i slavu. I mi smo iz te priče: hodamo i skupljamo glasove, odrađujemo poslove, ćutimo, trpimo, klimamo glavom, slušamo i servisiramo svoje "političke poslodavce". Najuspješniji gazda je onaj koji ima najviše "mačaka", te se sa pravom može nazvati „glavnim“ mačorom, kojeg se logično najviše plaše miševi-buntovnici. Ali, kako se približavamo proljeću sve više se osjeća potreba za promjenom obuće. Tako će dežurni „macani iz čizama“ morati razmišljati o prelasku na patike, a ko zna, možda u junu, nakon što otvorimo pregovore, završe bosi ili makar u japankama.
Crnoj Gori je prijeko potrebno sazrijevanje svijesti o neophodnosti društvenih promjena. One se prije svega mogu desiti kroz promjenu navika i mentaliteta, i kroz napuštanje imaginarnog svijeta koji se ogleda u tendenciji stalnog življenja na tuđoj grbači, bilo da se radi o državi, preduzeću ili političkoj organizaciji. Taj proces ne ide lagano, već sporo i mukotrpno, ali on praktično dnevno dobija ubrzanje, kroz brojne afere, izraženo nezadovoljstvo, suzbijanje kriminala, nezaposlenost, porast cijena osnovnih namirnica, „strujne udare“...
Važnost promjene političke obuće, nameće se iz više razloga. Ona je vremenom postala stara i poderana, neudobna i na kraju, vidimo to već, postaće demode. Udobnost „obuće“ je bitna za pravilan hod, te će put ka Evropskoj uniji zasigurno biti kraći ne budemo li koračali kaubojski u "čizmama". Dosta smo savijali kičmu! Ko zna možda u jednom trenutku počnemo i da trčimo, što bi zaista bilo sjajno, mada sumnjam u želju naših geparda da postignu dobro vrijeme na cilju. I razumijem ih, nažalost! Promjenljivost društvene zbilje se neće dogoditi samo od sebe, mada prirodu i vrijeme još niko nije zaustavio.
Mi, stanovnici ove lijepe zemlje, moramo biti aktivni u tome i odrediti svoje prioritete. Građanski, nelogično je prećutati očiglednu pljačku i uništavanje društvenih resursa kroz privatizacije sa „strateškim partnerima“, za koje su nas do juče ubjeđivali kako su uspješne i kako će obezbjediti otvaranje novih radnih mjesta. Sada se polako obistinjuju tvrdnje da su iz njih profitirili samo pojedinci, „konobari“ vlasti, ili kako se fensi nazivaju - dobitnici tranzicije. Oni koji osmišljavaju takve zabavne nazive savjesne građane uvjeravaju da tjeraju investitore, a ako ni to ne upali, onda se igra na sigurnu kartu, na identitet! Bleferski, ali ne i maštovito! Kada o tome ćute institucije, čije su istrage za sve i svašta uvijek u toku, mi treba da se ponašamo drugačije: stvarajući pritisak, protestujući, postavljajući pitanja i prozivajući javno one kojima mi obezbjeđujemo mjesečne nadoknade i benefite, iskazujemo svoju odgovornost prema javnom interesu za razliku od njih. Prosto se osjeća u vazduhu da je takvih pojedinaca sve više, među svim generacijama građana Crne Gore i to je najveće ohrabrenje za budućnost ove zemlje. Prirodni resursi bez socijalnog kapitala su zapravo mrtvi. Oni ostaju kao spomenici vremena u kome postoji prostor, ali ne i ljudi, u kojima ljepota ne služi svojoj pravoj svrsi, jer se ona narušava bahatim odnosom prema njoj.
Pred nama je, dakle, veoma zahtjevan psiho-socijalni momenat, kojeg treba iskoristiti. Iz lavirinta zvanog crnogorska politička zbilja se izlazi logikom i odlučnošću. Ona podrazumjeva napuštanje stare prakse, navika i mentaliteta i usvajanje već provjerenih vrijednosih sistema utemeljenih na principima savremnih demokratija. I modeli ekonomskog razvoja moraju biti promijenjeni, drugačiji i učinkovitiji. Ako neko pak želi da se ruga zdravom razumu i nastavi da izigrava "političkog mačka", što je u krajnjem slučaju sasvim legitimno, neka makar ne koristi svoje oštre kandže u sprečavanju drugih pojedinaca da to ne budu. Saomodbrana nije nešto na šta ne treba računati, ali neka ne zaborave na efekat bumeranga koji se javlja uvijek u ovakvim situacijama.
U svakom slučaju, treba širiti osjećaj slobode, pozitivne vibracije i dostojanstveno se izboriti za svoja prava. Politika gajenja političkih ljubimaca mora biti arhivirana! To je preduslov za stavljanje tačke na dugu tranziciju. Desiće se to, jer niko ne može protiv dijaletike, pa ni "mačak", makar umjesto patika izabrao čizme, i to ribarske. Kad brod počne da tone, a već se opasno nagnuo, vjerovatno će i to pokušati da uradi.
Nadam se samo da će neki brodolomci na vrijeme napustiti lađu, a obala ne izgleda daleko kada postoji vjera i saznanje da će tamo svakako morati izaći oprani, pardon „čisti“. Biće to na radost svih onih koju ovu zemlju mogu zamisliti pravednijom, bogatijom i funkcionalnijom!
( Dritan Abazović )