Dragana Crvenica: Zadovoljstvo poslom nema cijenu
Da li sam uspjela da umaknem „kontaminaciji“ prethodnog posla? Iskreno, ne znam. Kad naiđem na neke „moje“ teme u novinama, zapitam se kako bih to ja uradila.
Nijesam dočekala famoznu „sedmu godinu“ u novinarstvu.
U mojim početničkim danima, od iskusnog kolege novinara čula sam nepisano pravilo - da onaj ko izdrži baš tu, sedmu godinu u novinarstvu, ostaje zauvijek „kontaminiran“ i da „biti novinar“ postaje ono što ga definiše kao čovjeka.
Dio genetskog koda, što oblikuje pogled na stvari i događaje u svakoj prilici, a čini neprirodnom i pomisao na hod nekim drugim putem.
Nepostojanje radnog vremena i dostupnost 24 sata dnevno, doslovno jede dragocjeno vrijeme za druge životne uloge i osobe koje značeTada mi nije bilo jasno kako to da posao, kao i svaki drugi zasnovan na obavezi (da pišeš temeljito, tačno i istinito) i na pravu (plata koju zaradiš), može imati toliku moć.
Šest godina sam radila kao ekonomski novinar u redakcijama novinske agencije i dnevnog lista, do jeseni 2007. godine.
Tempo je bio kao na pokretnoj traci.
To je bilo veoma dinamično vrijeme, vrijeme velikih priča i događaja sa dugoročnim posljedicama, uspona i padova.
Štampano novinarstvo, uz uslov da poštujete prvo sebe, a zatim i norme profesije, daje mnogo.
Tu mislim na polet i adrenalin u momentu kada shvatite da imate dobru priču, kao i na slobodu – kvalitet teksta zavisi samo od vas, volje da tragate, sagledate stvari i sposobnosti da prikažete činjenice.
Na drugoj strani, uzima mnogo. U situaciji ste, i to ne samo kroz posao, da konstantno dokazujete da imate kičmu i koristite glavu.
Nepostojanje radnog vremena i dostupnost 24 sata dnevno, doslovno jede dragocjeno vrijeme za druge životne uloge i osobe koje znače.
Prvu čestitku za 31. rođendan, nešto iza ponoći, dobila sam od urednika dok sam u redakciji dopunjavala tekst najnovijim dešavanjima „sa terena“.
Još četiri puta sam u „pet do dvanaest“ odlagala datum proslave rođendana sa prijateljima.
Iako trivijalan, taj momenat je učinio da se zapitam da li zaista želim da jedina tema kojom se nikad ne bavim bude - moj život.
Ponudu za mjesto direktora Službe komunikacija Erste banke (tadašnja Opportunity), dobila sam nedugo nakon toga.
Nije bila prva, jer to je već bilo vrijeme kada su novinari postali najpoželjnije PR osobe.
Dogovor je trajao kratko i nijednog momenta nije bilo dvoumljenja.
Od kolega u Erste banci često čujem rečenicu: “Nikad nećeš prestati da budeš novinar“Ponuda je ispunjavala moje kriterijume: da je branša koju nijesam pratila (da „sačuvam dušu“ i ne zaključim Faustovu trgovinu); da imam slobodu u radu.
Kad već pitate – ne, novac nije bio presudan, niti jedan od odlučujućih faktora.
Neke stvari nemaju cijenu...
Među njima je sloboda koju imam i zadovoljstvo sa kojim radim poslove u Službi komunikacija Erste banke, rame uz rame sa fantastičnim ljudima koji me inspirišu da se stalno razvijam i učim.
Da li sam uspjela da umaknem „kontaminaciji“ prethodnog posla? Iskreno, ne znam. Kad naiđem na neke „moje“ teme u novinama, zapitam se kako bih to ja uradila.
Od kolega u Erste banci često čujem rečenicu: “Nikad nećeš prestati da budeš novinar“.
Shvatam je kao kompliment. Mislim da ta „klica“ samo dodaje kvalitet mom radu.
Kao i u novinarstvu, u komunikacijama ne možete dobro raditi ako vam nisu svete dvije stvari: kredibilitet, i činjenice.
( Dragana Crvenica )